Krajem 2006-te priključila sam se društvu sa Coolinarike, tada još uvijek maloj zajednici ljubitelja dobre hrane. Bilo je to vrijeme u kojem nisu pljuštali komplimenti, u kojem se nije mljackalo i njam-najmalo na svaki servirani kolač. Komentari su se odnosili na iskustva u pripremi jela, kako su tradicionalna jela pripremale babe, none, bake. Legendaran mi je Murtelin komentar, upućen profesionalnom timu Coolinarikinih stručnjaka o stavljanju Vegete u školjke (kombinacija koja okreće želudac pri samoj pomisli, jednako kao i lignje sa vrhnjem).
Komentari već godinama nisu iskreni, još manje korisni, nema savjeta. Samo lažno komplimentiranje ili zlurado napadanje na korisnika, koji iz nekih razloga nije simpatičan napadaču ili možda napadač ima loš dan, pa se tako, zaštićen anonimnošću interneta prazni.
Vratimo se blaženom neznaju. Poznato je da dobra reklama prodaje proizvod. Na kulinarskim stranicama to znači dobra, efektna fotografija, koju biste odmah pojeli ili pak okačili na zid. Živimo u potrošačkom društvu i sa gore navedenom činjenicom o prodaji i reklami bila sam upoznata, ali u blaženom neznanju nisam imala pojma da se to odnosi i na kuharice.
Sa zadovoljstvom sam napravila đir po Mediteranu i isprobala neka od najljepših jela mediteranske kuhinje, snimivši neke od najgorih fotografija svih vremena. Svjetlo mi nije bilo bitno, sijalica, oblačan dan ili sunce okinukla bih idiotom, pa kako ispadne. Kompozicija mi je bila za umrijet od smijeha. Nisam vadila porculanske servise, niti marila što su tanjuri od jeftinog arcopala tako beskrajno ružni.
Par riječi o mom “fotografskom” iskustvu ...
Negdje '76 moj tata je kupio ruski fotoaparat Zorki 4. Nikada nije bio entuzijasta i taj aparatić koristio je na najgori mogući način. Po svoj prilici ja sam se bacila na njega. Ustaju u albumima crno-bijele slike na kojima berem cvijeće, pozadina je ogromna i čini se velikom, kao da je tata htio obuhvatiti cijeli Trebević, a Selma je mala špoput bubamare.
U tinejdžerskim godinama prisvojila sam taj aparat i pravila prve relativno uspješne fotke sa školskih izleta i porodičnih godišnjih odmora. Nisam imala pojma o otvoru blende, brzini okidanja, mjerenjima i finim podešavanjima. Otvor blende sam držala na osmici, ekspoziciju na 1/125 i jedino sam kroz žutu mrlju namještala udaljenost od objektiva. Moje fotke snimljene starim Zorkijem bile su i prve uspješne fotke, snimljene istim.... Tata je bio i ostao isti. Na njegovim fotkama u prvom planu je uvijek ono što tu ne bi trebalo biti (pa ako mama, sestra i ja stanemo u kadar, stale smo)....Zorki me je razočarao u najgorem mogućem trenutku i danas mi je mučno kada na to pomislim. Na maturantskoj ekskurziji mi je potrgao perforaciju na filmu i nemam niti jednu jedinu fotku.
Prvog idiota, nemam pojma koje marke, nabavila je moja sestra '96, neposredno nakon rata, da bi pravila snimke sa svojih nastupa i putovanja. Bio je uspješan koliko jedan analogni idiot to može biti.
I konačno digitalizovala sam se 2004, opremivši se Olympusovim mini mju aparatićem od 4 megapixela. I bila sam zadovoljna njime cijelo vrijeme korištenja. Kažem, bila sam zadovoljna njime, jer nisam znala niti očekivala bolje.
Ovo je bilo sicilijanska granita od lubenice
a ovo grčka Galaktoboureko (kore za baklavu sa grizom i kremom)
Ovo je Salate Nicoise u sendviču (i ne mogu se sjetiti naziva)
Sa jednakim entuzijazmom i još gorim fotografijama (mogu li biti gore) krenula sam i u "projekat" bosanske kuhinje. Nemam baš neke fotke iz tog perioda izuzev ove dvije:
Slatkiš nepoznat i starim bosanskim hanumama Rešedija
A ova mi je za umrijet od stida (i smijeha)...
izuzetno jelo Hadžijski ćevap
Krajem 2007, nabavila sam i noviji model Olympus mju 820, a stari mini dala sestri. Priznajem da se nikada nisam dovoljno zainteresovala za ovaj aparat i naučila sve što može.
O ishitrenosti odluka (i pomalo o tupavosti)
Nikada nisam ozbiljnije razmišljala o nabavci dSLR-a. Kažem, nikada... Da sam pravi ovan, koji odluke donosi ad hoc, dokazala sam ovaj vikend. LOL. Evo što se desilo... Išla sam u Mercator nabaviti filete šarana i pastrmke (namjera), kao i ostali sedmični špeceraj. U prizemlju, prije ulaza u shopping centar nalazi se prodavnica tehničke opreme ComTrade. Na ulaz sam vidjela plakat za akciju na DSLR-e, a čak nisam obratila pažnju ni na proizvođača. Vraćajući se kući uz ideju za pripremu kupljene ribe, po glavi mi se počela motati i ideja o kupovini novog aparata. Spremila sam se ponovo i izašla pogledati što se to u gradu nudi od modela i po kojim cijenama, prikupila informacije, sjela za kompić, pregledala po internetu. Kako je firma koja prodaje Olympus trenutno na sankama (bila je neka afera u čije detalje nisam upućena, jer medije pratim samo pasivno) imala sam najprije trilemu : Canon, Nikon ili Sony, koja je isti dan (subota navečer) prešla u dilemu Canon eos 500 ili Nikon 5000 d.
U nedjelju sam postala ponosna vlasnica Nikona 5000d. Platila sam ga masno, a uz njega kao poklon dobila ogromni ruksak i video karticu od 4 GB.
Da je sve to i suviše komplikovano za mene, koja nemam pojma o fotkanju, koja sam totalni idiot kada je riječ o svoj fotografskoj terminologiji, shvatila sam kada sam počela čitati uputstvo, koje je naravno da bi mi što više otežalo i zakompliciralo život na engleskom (ali očekujem da mi pošalju disk sa uputstvom na našem jeziku). Nestrpljiva, kakva jesam, ja bih da u istom trenu pohvatam milion informacija, ja bih sve na prečac (kao što sam donijela i ovu odluku) ali sa ovim uputstvom i mojim predznanjem to jednostavno ne bu išlo... U svom životu nisam vidjela nešto tako komplikovano kao što je ovaj aparat i njegova uputstva. Kada ih počnete čitati jedan pojam ima još tri reference na druge stranice, a sa tih referenci slijede nove i tako u krug....
Nikako nisam optimista da ću to ikada naučiti. Nisam očekivala da ću postati nešto poput Anice&Cannella ili Tartelette (samo dva bloga kojima se divim, bez navođenja blogova domaćih blogerki), ali da sam Dudek nisam ni slutila.
I ovaj put ću iskoristiti priliku da objavim jedan recept, barem sam uljepšala dan pripremajući kolačiće, koje inače ne pripadaju nikakvoj posebnoj priči.
Dilberove usne ili Bacci di Dama
Šta biste izabrali? Meni su, nekako, draže Dilberove usne (moj dilbereeeeeeeeeeeee, kud se šećeš - sa finim trilerom na ovom šećeš). Dakle, poznati suhi kolačići koje Talijani nazivaju Damskim poljupcima, a Bosanci (Bosanke) Dilberovim usnama. Prhko tijesto sa mljevenim bademima u slučaju Talijana nadjev je čokoladan, u bosanskoj varijanti je sa pekmezom od šliva (pa ipak, nije Bosna Perugia, već zemlja šljiva). Kako bilo da bilo, mene niti Bacci, niti Dilberove usne ne podsjećaju na usne, ali naziv i jednih i drugih kolačića potiče od toga što bi trebalo da budu kao usne (baš sam zakomplikovala ovu rečenicu).
Sastojci:
• 125 g maslaca
• 125 g šećera u prahu
• 1 žumance
• 150 g badema
• 150 g brašna
• dodatni šećer u prahu
• pekmez od šljiva (za Bacci di Dama može Nutella)
Postupak:
1. Pjenasto umješati maslac i šećer u prahu.
2. U buter kremu dodati i umješati žumance.
3. Bademe blanširati (ili kupiti blanširane, što vrijedi sitne razlike u cijeni) i samljeti u super fini prah (poput brašna).
4. Pomješati mljevene bademe sa brašnom i umješati ih u kremu, pa izraditi tijesto i ostaviti ga da stoji u hladnjaku barem dva sata.
5. Od tijesta odvajati kuglice veličine oraha, malo ih spljoštiti (a spljoštiće se i sam kada ih redate na pleh) i redati ih na papir za pečenje (kojim je naravno obložen pleh iz pećnice).
6. Pećnicu unaprijed zagrijati na 150 stepeni i peći kolačiće oko 18 – 20 minuta (mogu vam izgledati nepečeni, ali ništa gore od prepečenih prhkih kolačića).
7. Gotove istresti na rešetku i hladiti 20-tak minuta, a zatim namazati polovicu i preklopiti nenamazanima.
