I šta sad?!?

Na savjet Studene prešla sam na bloggera i istina mnogo je bolji od blog.hr. Kao prvi post na novom blogu prenijet ću svoj prvi post sa prijašnjeg. U međuvremenu priča je dobila epilog.

Šta bih napisala u uvodnoj riječi svoga bloga? Početak je najteži ili "prvi mačići se u vodu bacaju" (što je okrutno i s čime se nipošto ne mogu složiti). Posljednjih dana dešavalo se mnogo toga oko mene. Najstrašnije je ubojstvo o kojem priča cijelo Sarajevo. Mladi čovjek, uspješni tridesetogodišnjak zaklao je svoju majku. Pretrašno! Kada se takve stvari dese, pročitate o njima i brzo zaboravite na njih. Ali šta kada ubica dolazi iz vaše sredine. Tada to ne možete zaboraviti, stalno vam se vrti u glavi. Takav je slučaj kod mene. Ne samo da poznajem ubicu, već je to moj kolega, čovjek kojeg sam viđala svaki dan, razgovarala svaki dan, pila kafu.... Da, eto o tome razmišljam zadnjih dana. Da li je žrtve poludjelog ubice mogao biti bilo ko od nas, njegovih kolega.? Da li je sebično razmišljati na ovaj način, kada se radi o tako svirepom ubistvu?Kada ne poznajete ubicu, vi sigurno želite da ga stigne zaslužena kazna i da nikada ne izađe iz zatvora. Ovdje ostajem bez riječi. Znam da je jedan život prekinut, a jedan uništen. Kakav god bio konačni ishod istrage, suđenje i kazna, jedan život je uništen, a obećavao je tako mnogo.

Epilog: Na ubrzanom suđenju moj kolega je proglašen neuračunljivim i kao takavom propisano mu je obavezno psihijatrijsko liječenje, naravno bez roka. Na doktorima koji ga budu držali pod kontrolom je sva odgovornost kada će ga ponovo pustiti u društvo. Pitam se šta sad? Ne smatram da je on opasan za okolinu (iako se nikad ne zna), on je najopasniji za sebe samog.