Aubergine, Sweet and Green - Prvi rođendan, čokoladni tartufi bez laktoze i malo razotkrivanja

Danas je točno godinu dana otkad sam na ovom blogu objavila prvi recept - za čokoladne tartufe. Za svoj pretprošli rođendan na osobnoj Facebook stranici postavila sam za čestitare fotografiju čokoladnih tartufa. Zbunila me količina komentara, a uslijedili su i upiti za recept. Kada sam krenula pisati recept, shvatila sam da tartufe radim na barem pet različitih načina, te da za neke od njih već godinama usavršavam recept. Pomislila sam kako kuhanju pridajem previše važnosti da bi ono ostalo samo na nivou hobija ili usputne aktivnosti i tako sam započela pisati ovaj blog. Pisanje bloga o kuhanju se uvelike razlikuje od mog pravog posla, te sam stoga odlučila koristiti pseudonim - ime mi je Sweet, a prezime Green. U pseudonimu, kao i u samom nazivu bloga sadržane su neke od glavnih ideja ovog bloga. Aubergine na francuskom znači patlidžan, delikatesno povrće koje osim što asocira na istočnjačku kuhinju s kojom često koketiram, označava meni omiljenu tamno ljuibičastu boju, koja je za mene simbol ljepote i sofisticiranosti kakvu bih željela podariti i hrani koju pripremam. Sweet i Green sadrže dvije suporotnosti, slatko i zdravo, koje prema uobičajenim vjerovanjima jedna isključuju drugu, ali na ovom blogu to pokušavam pomiriti jer vjerujem da, kao što kažu ajurvedska učenja, da su nam potrebni svi ovi okusi, te da odricanje od njih dovodi do samo još veće i neuravnoteženije potrebe za njima.

Nemam nikakvu formalnu naobrazbu iz kulinarstva, po struci sam kiparica ili pobliže magistar likovnih umjetnosti. Možda će vam biti zanimljivo da sam blog mjesecima pisala gotovo u tajnosti. Formu bloga već odavno dobro poznajem, jer imam i dva umjetnička bloga, a budući da sam imala potrebu nekako svrstati papirnatu salatu svojih recepata koja se godinama gužvala po ladicama, blog mi se činio kao idealan medij za organizirati recepte, fotografije i razmišljanja o hrani. Ne očekujući neku povratnu informaciju, mjesecima se nisam povezivala s ostalim blogerima (iskreno, nisam bila niti svjesna koliko blogova o kuhanju postoji). Nakon nekoliko mjeseci pisanja, blogerica Lilly me „razotkrila“ i poslala mi nagradu. Tako je započelo moje druženje s blogerima. Najljepše se zahvaljujem svima koji su mi pružili lijepe riječi podrške – baviti se stvarima koje odudaraju od uobičajenih trendova, pisati blog o hrani koja nije posve uobičajena, ponekad je izuzetno naporan i nestimulativan zadatak. U međuvremenu sam upoznala mnoge divne blogove, te zavoljela blogersku komunikaciju. Pored recepata, počela sam pisati i karakteristično blogerske postove prožete pričama iz privatnog života. Zahvaljujem se svima koji pronalaze vremena za komentirati moje priče te recepte koji im se sviđaju ili su ih isprobali.

Ovdje ćete pronaći recepte koji su rezultat mog dugogodišnjeg eksperimentiranja u kuhinji. Ako bih to eksperimentiranje morala svesti na jednu rečenicu ona bi glasila: kako kuhati što zdravije bez žrtvovanja okusa i izgleda hrane. Smatram da je izgled hrane jako važan jer u hrani ne uživamo samo nepcima nego i svim svojim ostalim osjetilima. U odličnom priručniku „101 Things I Learned (TM) in Culinary School” (“101 stvar koju sam naučio u kuharskoj školi”) autora Louisa Eguarasa, stoji zanimljivo promatranje da prije nego hrana uđe u našu usnu šupljinu, prosuđujemo je i vizualno - kakve je boje, oblika, te kako je aranžirana. Zatim je prosuđujemo osjetilom mirisa, a pored toga i osjetilom sluha. Na kraju važnu ulogu igra i osjetilo dodira - da li je hrana meka ili tvrda, hladna ili vruća, te kakve je teksture. Neke studije tvrde da su sve ove faze vrlo važne te da što je hrana privlačnijeg izgleda, to tijelo apsorbira više hranjivih sastojaka iz nje! Sve ovo bi moglo implicirati da uživanjem u hrani na pravi način zapravo potićemo zdrave prehrambene navike, te tako možda i spriječavamo pretilost.

Pomalo sam opsjednuta zdravom prehranom ali sam istovremeno preveliki gurman i avanturist da bih odbacila cijeli niz namirnica i jela kakvih nam život nudi. Kroz svoje iskustvo naučila sam da na sreću jedno ne isključuje drugo. Ne sjećam se točno kada sam počela kuhati ali bilo je to još u ranoj dječjoj dobi. Cijeli život sam nekako srasla s kuhanjem, a jedino vrijeme u životu kad nisam kuhala jest kad sam prohodala s budućim suprugom – nisam mu ništa skuhala puna tri mjeseca i time sam se osigurala da nije sa mnom samo zbog kuhanja. Jer ljudi vole jesti ono što skuham. Ja pak volim kuhati, a bome i jesti, što se doduše po mojoj vanjštini ne može odmah zaključiti jer prema tabelama idealne težine zapravo prije spadam među pothranjene. Budući da nisam uvijek uživala u idealnoj težini, dapače, imala sam problema s pretjeranom težinom, uvjerena sam da je ovako zahvaljujući dobro izbalansiranoj prehrani kakvu upražnjavam već preko deset godina i kakvu vam na ovom blogu nudim. Pored recepata prilagođenih zdravoj prehrani u mojoj zbirci recepata pronaći ćete i mnoge internacionalne utjecaje.

Prvi susret s internacionalnom kuhinjom dogodio mi se u Londonu (ako izuzmem činjenicu da mi je teta japanka i da sam ljetujući s njom kao dijete, upoznala japansku kuhinju). Iz Londona pamtim nepoznate mirise koji su se isparavali iz restorana i posjete trgovinama s prehrambenim proizvodima u „China Town“-u u kojima sam se osjećala kao Alisa u zemlji čudesa. Zatim studijski boravak u Parizu. Skrušeno priznajem da sam gotovo jednako vremena posvetila Louvreu i Musee d'Art Moderne (zbog čega sam i došla u Pariz na studijsko putovanje) kao i obilaženju šarenih Pariških tržnica i mirisnih patiserija. Tijekom sručnog usavršavanja u Škotskoj zavoljela sam britancima omiljenu indijsku kuhinju, zatim tajlandsku i kinesku, te tradicionalnu škotsku kuhinju. Kad sam postala majka, grozničavo sam proučavala ljestvice dohrane za bebe i čitala kuharice za djecu. Zbog alergičnog djeteta morala sam voditi posebnu brigu o prehrani, a kako smo u raznim fazama života svi imali problema s alergijama, zapravo sam cijelu obitelj stavila na poseban način prehrane koji je umjesto izbacivanja određenih namirnica, nastojao uvoditi namirnice koje podižu razinu imuniteta što se duguročno pokazalo ispravnim – više nitko od nas nema problema s alergijama. Istovremeno sam kao trudnica i majka u težnji za što zdravijim stilom života, upoznala načela makrobiotičke i ajurvedske prehrane. Zatim odlazak u Ameriku i najraznolikiji utjecaji. Sve ćete to pronaći u mojim receptima. Život u Kaliforniji dao je osobit pečat svemu što sam dotad naučila – pored mješavine raznih internacionalnih utjecaja, bili su tu jaki utjecaji jogijske i ajurvedske prehrane te novih „zelenih“ trendova, uz najšarolikiji izbor namirnica kojeg se može zamisliti.

Potom sam se jedne lijepe zime našla u Pennsylvaniji. Imala sam ugodnu kuhinju i kuću koju je trebalo zagrijati. Bila je naime jedna od najhladnijih zima koje sam ikada doživjela i općenito jedna od najsnježnijih na ovom području. Prisiljena na produljeni boravak u kući, kuhala sam više nego ikada. Odatle i moja fotografija profila, u snijegu, snimljena nakon velike snježne oluje, upravo na dan kada sam odlučila početi pisati ovaj blog (vrlo je zanimljivo da je noćas, nakon što je već gotovo došlo proljeće, ovdje ponovo bila snježna oluja). Bio je to moj kreativni odušak i jedan od „identitetskih izleta“ - kako drugačije objasniti zašto se nagrađivana profesionalka s obečavajućom karijerom počinje baviti kuhanjem? Moram ovdje napomenuti da kuhanje među likovnjacima i nije neka novost – budući da je kuhanje vrlo kreativna aktivnost, mnogi moji kolege su izvrsni kuhari što najbolje dokazuje umjetnica i blogerica Dunja.

Dok ovo pišem, dogurala sam do 161 recepta i 41,997 ukupnih posjeta blogu. Zahvaljujući ovom blogu moji recepti se od nedavno pojavljuju i u časopisu Repete. Ne znam do kad ću se ovim baviti jer uskoro kad mi oboje djece krene u školu i ja ću se punom parom otisnuti natrag u umjetničke vode pa možda više neću imati vremena za ovakav blog. Ali jedno je sigurno - uvijek ću kuhati.

Sweet Green

PS. Ako ste pročitali ovaj kilometarski post do kraja hvala vam na poklonjenoj pažnji i strpljenju. Evo i jednog recepta za malo drugačije čokoladne tartufe.

Mirisni veganski keksi iz budističkog samostana Tassajara*

Koristila sam recept iz Tassajare kao insipraciju za svoje prve kekse koje sam pripremila sa steviom. Dobra vijest za sve koji izbjegavaju šećer u hrani – ispali su vrlo ukusni, a stevia u kolačima je još nezamjetnija nego u napitcima.

„Tassajara Zen Mountain Center“ je budistički samostan smješten u divljini blizu San Francisca. Između ostalog poznat je i po svojoj zdravoj gurmanskoj kuhinji. Nedavno je objavljena kuharica „Tassajara Cookbook“ Karle Oliveira s onim dijelom tassajarske kuhinje koja je najpopularnija - receptima za obroke „s nogu“, lunch pakete i piknike u kojima posjetitelji Tassajare uživaju dok istražuju njezinu bajkovitu prirodu i uživaju u meditaciji. Nasuprot uobičajenim predrasudama o izbijeljenim zubima i tijelima dovedenim do savršenstva plastičnim operacijama, Kalifornija je u poslijednje vrijeme nevjerovatno prirodna, prosvijetljena i „green“.

Nedavno sam tamo provela godinu dana i najviše mi nedostaju upravo stavovi oko hrane, svijest o recikliranju i „održivosti“. Osim što je tamo zdravu hranu jednostavno nabaviti jer niću cijeli lanci trgovina koji prodaju hranu lokalnih uzgajivača te time podržavaju organski uzgoj, naročito su me se dojmili trendovi zdrave prehrane po vrtićima i školama. No, da sad ne upadnem u raspravu iznošenjem stavova o hrani, samo ću prevesti izreku s naslovnice ove kuharice koja mi se svidjela: „Kada kuhate ne radite samo na hrani, radite i na sebi, radite i na drugima“.

Ovi keksi su nalik uobičajenim veganskim zobenim keksima, međutim osim što ne sadrže ni jaja, ni mliječne proizvode, obiluju mnoštvom začina između ostalog i paprom. Keksi su vrlo izdašni i budući da su prave energetske bombice, odličan su doručak s nogu ili dodatak lunch paketu. Isprobala sam više recepata za kekse u kojima se jaja i masnoće zamjenjuju bananom ali ovaj mi je daleko naukusniji. Mislim da ih od ostatka „zdravih“ keksi izdvaja velika količina začina i dodatak tamne čokolade, premda samo ½ šalice na ovu inaće dosta veliku količinu keksa. Vrlo su jednostavni za pripremu, a od navedene količine ćete dobiti popriličnu količinu keksa.

Ovi „paprenjaci“ kod mene već postaju rutina – kada djeca zaspu i nakon moje večernje joge, opustim se uz jedan ovaj keks i šalicu ajurvedskog čaja*. Umislila sam si da će ovoliko začina otjerati sve viruse i zasad stvar funkcionira. Pokušajte i vi!