Stoga sam u ovom receptu kombinirala dvije ideje: izgled licitarskih srca i ono što na engleskom zovu „stained glass cookies“ (vitraj keksi), u nas još zvani i „stakleni“ keksi, koji imaju sredinu izrađenu od bombona koji im zbog providnosti daje efekt stakla odnosno vitraja. Ono malo ogledalce koje je najčešće zaštitni znak licitarskog srca zamijenila sam tim jestivim stakalcima. Oblik je ostao isti, a pokušavajući ostati u okviru jestivih i prirodnih sastojaka, umijesto crvene glazure napravila sam jednostavno i jestivo čokoladno tijesto. Bijelom šećernom glazurom pokušala sam ukrasiti srca što sličnije originalnim licitarskim srcima. Keksići su vrlo ukusni ali pogodni i za pripremu poklona ili ukrašavanja božićnog drvca.
Jedan moj polupradjed bio je licitar. Moj ga tata često spominje jer je za razliku od ostatka obitelji u kojoj su svi bili liječnici i sudci, imao “likovnjačku” crtu kao i ja. Živio je u Koprivnici. Kuća njegovog oca još uvijek postoji, kao i grobnica jednog od njegove braće liječnika koju je napravio kipar Frano Kršinić. Nadam se da mi moj predak ne bi zamijerio na ovom pokušaju da se tradicija prezentira u malo osuvremenjenom obliku, a da li je eksperiment uspio ostavit ću vama na prosudbu.
Sretan vam prvi dan zime!
