Jeste li rekli “intelektualno vlasništvo”? To je zavodljiva opsjena

Richard M. Stallman

Postalo je moderno staviti autorsko pravo, patente i zaštitne znakove—tri odvojena i različita subjekta koja uključuju tri odvojena i različita skupa zakona—i još k tome tucet drugih zakona u jednu posudu i nazvati to “intelektualno vlasništvo”. Iskrivljeni i zbunjujući termin nije postao čest pukim slučajem. Kompanije koje imaju dobit od konfuzije su ga promovirale. Najjasniji put izlaska iz konfuzije je odbijanje termina u potpunosti.

Prema profesoru Marku Lemleyu, sada iz pravne škole Stanford, rasprostranjeno korištenje termina “intelektualno vlasništvo” je moda koja je slijedila osnivanje, 1967. godine, Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (World Intellectual Property Organization, WIPO), i postala je česta tek u nedavnim godinama. (WIPO je formalno UN organizacija, ali zapravo predstavlja interese nositelja autorskih prava, patenata i zaštitnih znakova.) Široka primjena datira iz približno 1990. (Lokalna kopija slike)

Termin vrši utjecaj koji nije teško vidjeti: predlaže razmišljanje o autorskom pravu, patentima i zaštitnim znakovima kroz analogiju sa vlasničkim pravima za fizičke objekte. (Ta analogija je u sukobu s pravnom filozofijom zakona o autorskom pravu, patentnog zakona i zakona o zaštitnim znakovima, ali samo stručnjaci znaju to.) Ti zakoni zapravo nisu niti izdaleka slični zakonu fizičkog vlasništva, ali korištenje tog termina navodi zakonodavce na izmjenu istih da budu što više nalik. Pošto je to izmjena željena od strane kompanija koje primjenjuju moći autorskoga prava, patenata i zaštitnih znakova, odgovara im utjecaj koji termin “intelektualno vlasništvo” vrši.

Taj utjecaj je dovoljan razlog da se termin odbije, i ljudi su me često pitali da predložim neko drugo ime za sveukupnu kategoriju—ili su predložili vlastite alternative (često šaljive). Prijedlozi uključuju IMP-ove¹, za Privilegije Nametnutoga Monopola (Imposed Monopoly Privileges), i GOLEM-ove², za Vladom Izazvani Zakonito Provedeni Monopoli (Government-Originated Legally Enforced Monopolies). Neki govore o “režimima ekskluzivnih prava”, ali referiranje na ograničenja riječju “pravo” je isto dvosmisleno.

Neka od tih zamjenskih imena bi bila poboljšanje, ali greška je zamijeniti “intelektualno vlasništvo” sa bilo kojim drugim terminom. Drugo ime neće adresirati dublji problem tog termina: prekomjerna generalizacija. Ne postoji takva unificirana stvar kao “intelektualno vlasništvo”—to je opsjena. Jedini razlog zbog kojeg ljudi misle da ima smisla kao koherentna kategorija je taj što ih je široka uporaba termina navela u krivi smjer.

“Intelektualno vlasništvo” je u najboljem slučaju termin za zahvaćanje svega (catch-all) da bi se sjedinili različiti zakoni. Oni koji nisu odvjetnici nakon što čuju jedno te isti termin primijenjen na te raznolike zakone imaju tendenciju da pretpostave da se temelje na zajedničkom principu i da funkcioniraju slično.

Ništa ne može biti dalje od istine. Ti zakoni su nastali odvojeno, razvili se različito, obuhvaćaju različite aktivnosti, imaju različita pravila i postavljaju različita pitanja javne politike.

Zakon o autorskim pravima je bio dizajnirani da promovira autorstvo i umjetnost, i obuhvaća detalje izraza djela. Patentni zakon je bio namijenjen da se promovira objava korisnih ideja, pod cijenom davanja, onome koji objavljuje ideju, privremenog monopola nad istom—cijena koja se isplati u nekim profesijama, ali ne u nekim drugima.

U kontrastu, zakon o zaštitnim znakovima, nije bio namijenjen da promovira neki partikularni način djelovanja, nego jednostavno da omogući kupcima da znaju što kupuju. Zakonodavci su to, međutim, pod utjecajem termina “intelektualno vlasništvo”, pretvorili u spletku koja pruža poticaj za oglašavanje.

Pošto su se ti zakoni razvili neovisno, oni su različiti u svakom detalju, kao i u njihovim temeljnim svrhama i metodama. Dakle, ako naučite neku činjenicu o zakonu autorskoga prava, biti će mudro da pretpostavite da je patentni zakon drugačiji. Rijetko ćete biti u krivu!

Ljudi često kažu “intelektualno vlasništvo” kada zapravo misle na neku veću ili manju kategoriju. Na primjer, bogate zemlje često nameću nepravedne zakone siromašnim zemljama da bi iscijedili novac od njih. Neki od tih zakona su zakoni o “intelektualnom vlasništvu”, dok drugi nisu; bez obzira na to, kritičari takve prakse se često hvataju za tu oznaku jer im je postala poznata. Koristeći tu oznaku, oni krivo predstavljaju prirodu problema. Bilo bi bolje koristiti precizniji termin, kao što je “zakonodavna kolonizacija”, koji pogađa u srž materije.

Laici nisu sami u stanju zbunjenosti ovim terminom. Čak su i pravni profesori koji podučavaju te zakone primamljeni i rastrojeni zavodljivošću termina “intelektualno vlasništvo”, i rade općenite izjave koje su u suprotnosti sa činjenicama koje znaju. Na primjer, jedan profesor je 2006. napisao:

Za razliku od njihovih potomaka koji sada rade na niskim funkcijama u WIPO-u, tvorci ustava SAD-a su imali principijelni, za konkurentnost, stav prema intelektualnom vlasništvu. Znali su da bi prava mogla biti nužna, ali…zavezali su ruke kongresu, ograničavajući njegovu moć na višestruke načine.

Ta izjava referira na članak 1, odjeljak 8, točku 8 ustava SAD-a, koji ovlašćuje zakon o autorskom pravu i patentni zakon. Međutim, ta točka, nema ništa sa zakonom o zaštitnim znakovima i raznim drugima. Termin “intelektualno vlasništvo” je naveo tog profesora da napravi lažnu generalizaciju.

Termin “intelektualno vlasništvo” isto tako vodi u pojednostavnjeno razmišljanje. Navodi ljude da se fokusiraju na slabu zajedničku formu koju ti razdvojeni zakoni imaju—da oni rade umjetne privilegije za određene stranke—i da zanemaruju detalje koji oblikuju njihovu suštinu: specifična ograničenja koja svaki zakon nameće javnosti, i posljedice koje su rezultat toga. Taj pojednostavljeni fokus na formu ohrabruje “ekonomski” pristup svim tim problemima.

Ekonomija ovdje djeluje, kao što to često radi, kao vozilo za neispitane pretpostavke. Te uključuju pretpostavke o vrijednostima, kao što je pretpostavka da je količina proizvodnje stvarno bitna dok sloboda i način života nisu, i činjenične pretpostavke koje su uglavnom lažne, kao ona da autorska prava podržavaju glazbenike, ili da patenti na lijekove podržavaju spasonosna istraživanja.

Još jedan problem je, na širokoj skali implicitnoj u terminu “intelektualno vlasništvo”, da specifična pitanja postavljena od strane raznih zakona postaju skoro pa nevidljivima. Ta pitanja se uzdižu iz specifičnosti svakog zakona—točno ono što termin “intelektualno vlasništvo” potiče ljude da zanemaruju. Na primjer, jedno pitanje koje se tiče autorskoga prava je da li razmjenjivanje glazbe treba biti dozvoljeno; patentni zakon nema nikakve veze s tim. Patentni zakon postavlja pitanja kao što su: da li bi siromašnim zemljama trebalo biti dopušteno da proizvode spasonosne lijekove i da ih prodaju jeftino da spase živote; zakon o autorskom pravu nema nikakve veze s takvim pitanjima.

Niti jedno od tih pitanja nije samo ekonomsko po prirodi, i njihovi ne-ekonomski aspekti su vrlo različiti; korištenje plitke ekonomske pretjerane generalizacije kao temelj za njihovo razmatranje znači zanemarivanje razlika. Stavljanje tih dviju zakona u posudu “intelektualnog vlasništva” opstruira jasno razmišljanje o svakom od njih.

Dakle, svako mišljenje o “pitanju intelektualnog vlasništva” i svake generalizacije o toj tobožnjoj kategoriji su skoro pa zasigurno budalaste. Ako mislite da su svi ti zakoni jedno pitanje, imati ćete tendenciju da birate vaša mišljenja iz ponude sve-uključujućih pretjeranih generalizacija, niti jedna od kojih vrijedi.

Ako želite jasno razmišljati o problemima postavljenima patentima, ili autorskim pravima, ili zaštitnim znakovima, ili raznim drugim zakonima, prvi korak je zaboraviti ideju sjedinjavanja istih, i razmotrite ih kao odvojene predmete. Drugi korak je odbijanje uske perspektive i pojednostavljene slike koju termin “intelektualno vlasništvo” predlaže. Razmotrite svako od tih pitanja odvojeno, u njihovoj punini, i tada imate šansu za dobro razmatranje.

Kada dođemo do reforme WIPO-a, ovdje je jedan prijedlog za izmjenu imena i suštine WIPO-a.

---

Afričke države imaju više zajedničkog nego ovi zakoni: iako je “Afrika” jedinstvena geografska cjelina, vrlo je zbunjujuće pričati o “Africi”, a ne o pojedinačnoj državi.

Rickard Falkvinge podržava odbacivanje termina iz upotrebe.