Prijeđi na sadržaj

James Bradley

Izvor: Wikipedija
James Bradley

Rođenje ožujak 1693.
Sherborne, Gloucestershire, Engleska
Smrt 13. srpnja 1762.
Chalford, Gloucestershire, Engleska
Državljanstvo Englez
Polje Astronomija
Institucija Sveučilište u Oxfordu
Zvjezdarnica Greenwich
Alma mater Sveučilište u Oxfordu
Poznat po Aberacija svjetlosti
Nutacija ili uvrtanje Zemljine osi
Istaknute nagrade Copleyeva medalja (1748.)
Član Kraljevskog društva
Portal o životopisima

James Bradley (Sherborne, ožujak 1693. – Chalford, 13. srpnja 1762.), engleski astronom. Ravnatelj Zvjezdarnice Greenwich (od 1742. do 1762.), naslijedivši Edmonda Halleyja. Godine 1728. otkrio aberaciju svjetlosti zvijezda i rastumačio je godišnjim gibanjem Zemlje, a 1748. nutaciju ili uvrtanje Zemljine osi, koju je povezao s Mjesečevim utjecajem. Određivao atmosfersku refrakciju i promjere planeta. Zaključio da zvjezdana paralaksa mora biti manja od .[1] Član je Kraljevskog društva od 6. studenoga 1718. Za svoj rad dobio je 1748. Copleyjevu medalju.

Aberacija svjetlosti

[uredi | uredi kôd]

U potrazi za paralaksom zvijezda (zviježđe Zmaj), Bradley je otkrio pomake zvijezda na nebu koji nastaju zbog gibanja Zemlje oko Sunca i zbog konačne brzine svjetlosti. Pojava se sastoji u tome što pokretni promatrač ne vidi izvor svjetlosti u smjeru u kojemu bi ga vidio kada bi bio u stanju mirovanja. Slično je i u svakodnevnom životu. Kada pada kiša, ako stojimo onda držimo kišobran okomito. Kada se krećemo, naginjemo kišobran prema naprijed u smjeru kretanja, da nam kiša ne smoči noge.

Zemlja se giba prema izvoru svjetlosti u prosincu i odmiče se u smjeru svjetlosti u lipnju (za zvijezdu na slici) pa nije potrebno naginjati teleskop za promatranje zvijezde. U ožujku i rujnu treba najviše naginjati teleskop (kut aberacije).
Nebeski svod se kreće po krivulji, koja je rezultanta uzajamnog djelovanja rotacije (zeleno), precesije (plavo) i nutacije (crveno).

Zemlja se giba u snopu paralelnih zraka svjetlosti zvijezde (zvijezda je gotovo na beskonačnoj udaljenosti). Zemlja neprestano mijenja svoj smjer kretanja u odnosu na smjer svjetlosti zvijezde. Ako se pogleda primjer sa slike gore, Zemlja se giba prema izvoru svjetlosti u prosincu i odmiče se u smjeru svjetlosti u lipnju, pa nije potrebno naginjati teleskop za promatranje zvijezde. U ožujku i rujnu treba najviše naginjati teleskop (kut aberacije) da bi se zvijezda promatrala. Između ožujka i lipnja, na primjer, treba smanjivati kut naginjanja dalekozora, dok ponovno u lipnju dalekozor treba biti usmjeren izravno u zvijezdu.

Za vrijeme u kojem svjetlost u ožujku prevaljuje put c ∙ t, teleskop se okomito pomakne za put v ∙ t. Najveći kut nagiba daje konstantu aberacije:

gdje je: kkonstanta aberacije, vbrzina kretanja Zemlje oko Sunca i cbrzina svjetlosti. Uzmemo li stvarne vrijednosti: v = 29,8 km/s i c = 299 792 km/s, dobivamo da je k = 20,5" (lučnih sekundi).

Zbog toga što je aberaciji svjetlosti povod godišnje gibanje Zemlje oko Sunca, ona se naziva još i godišnjom aberacijom. Dnevna aberacija, koja se javlja zbog Zemljine vrtnje oko vlastite osi, mnogo je manji učinak, ali još ipak mjerljiv.[2]

Nutacija ili uvrtanje Zemljine osi

[uredi | uredi kôd]

Promjenama uzajamnih položaja Sunca, Zemlje i Mjeseca mijenjaju se i gravitacijski utjecaji Mjeseca i Sunca na Zemlju. Posljedica toga je periodično gibanje osi Zemlje oko njenog srednjeg položaja koju nazivamo nutacija. Ophodno vrijeme iznosi 18,6 godina. Nutacija ima veći broj čimbenika različitog perioda i amplitude. Nebeski svod se kreće po krivulji, koja je rezultanta uzajamnog djelovanja rotacije, precesije i nutacije.[3]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Bradley, James, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.
  2. Vladis Vujnović : "Astronomija", Školska knjiga, 1989.
  3. [2] dr.sc. Drago Špoljarić. "Astronomske pojave koje uzrokuju promjene koordinata", eskola.zvjezdarnica.hr, 2014.