Zastava M49
Osvajanje jugoslovenskog automata, baziranog na covjetskom metku 7,62h25 TT, predviđeno je petogodišnjim planom proizvodnje vojne industrije. Planirano je da se Armiji isporuči tokom 1949. 6000, 1950. - 2000, a 1951. - 48.000 automata. Usljed poremećaja planova,izazvanih rezolucjom IB, načelnik odjeljenja Preduzeća 44 (Crvena Zastava), Đurđe Matić, konstrukciju novog oružja započeo je 1948. a završio 1949. Prototip je usvojen 1950. a proizvodnja novog automata započeta je 1951. Tokom 1951. izrađeno je 9307 (91.802), 1952. - 24.946 (26183), a 1953. 6891 automata, kada je proizvodnja završena.
Matić je iskoristio niz elemenata sa sovjetskog Špagin PPš-M41 i italijanske Berete M38/42. Konstrukcija ovog oružja bila je tehnologična; tačnu mehaničku obradu zahtjevala je samo cijev, zatvarač je izrađivan na strugu sa glodanjem, a svi ostali dijelovi su izrađivani štampanjem; presovanjem lima. Rad automata se zasnivao na slobodnom trzanju zatvarača.
Zatvarač je bio kružnog oblika, sa fiksnom udarnom iglom po uzoru na Beretu M38. Limeni sanduk i obloga cijevi sa kružnim otvorima za hlađenje bili su izrađeni iz jednog dijela. Na ustima obloge se nalazio kompenzator sa zakošenim čelom i bočnim otvorima. Sanduk je sa zadnje strane imao demontažni koji je omogućavao vađenje povratne opruge i zatvarača. Kao ublažavač trzanja zatvarača, služio je plastični prsten, smješten oko čepa poklopca sanduka. Mehanizam za okidanje bio je sličan onom na sovjetskom PPŠ-41, sa kliznim regulatorom vatre ispred obarače. Pomjeranjem unaprijed, regulator je odvajao zadnji krak razdvajača od ispusta pritskača zapinjače, dok se zadnji krak razdvajača spuštao i isključivao iz funkcije razdvajač, što je omogućavalo rafalnu paljbu. Povlačenjem regulatora unazad, kosa površina zadnjeg kraka razdvajača dolazila je ispod ispusta pritiskača zapinjače, tako da je oružje djelovalo jedinačnom paljbom. Kočnica je bila slična onoj na Bereti M38/49, sastojala od valjaka različitih prečnika koji je prolazio kroz sanduk ispred branika obarače i imao dugme sa obe strane. Potiskivanjem desnog dugmeta, deblji dio kočnice prolazio je pod zapinjaču, sprečavao njeno spuštanje i tako kočio automat. Pritiskom na lijevo dugme, poluga kočnice je klizila udesno, tanji dio je dolazio ispod zapinjače i omogućavao njeno spuštanje i dejstvo oružjem. Kao PPŠ-41 i M49 i M49/57 (modifikacija) u glavi kundaka ima pribor za čišćenje i podmazivanje. Mane Matićevog rješenja brzo su došle do izražaja. Masivni zatvarač je uvećao masu oružja, često je dolazilo do neželjenog opaljenja, plastični amortizer nije dovoljno ublažavao trzaje zatvarača, pa je došlo do izbijanja bradavica i čepa. Domaći stručnjaci su pokušavali da poboljšaju performanse uvođenjem zatvarača olakšanog za 100 grama; ali to se ispostavilo kao greška zato što je i to donosilo mnoge mane. Zbog smanjene mase zatvarača, kadenca je porasla do nivoa da je oružje bilo teško kontrolisati pri automatskoj vatri. Opasnost od samoopaljenja nije otklonjena, što je uticalo da se M49 skine sa proizvodnje.[1]
Tokom 1957. izvršena je nova modifikacija M49. Zatvarač je bio otežan, uveden je Cvetićev ublaživač trzanja koji se sastojao od utvrđivača poklopca sanduka sa gumenim amortizerom i prstenom. Oružje pod nazivom Automat 7,62mm M49/57 u serijsku proizvodnju ušao je 1958.[1]
Države koje koriste ovu pušku su:
- ↑ 1,0 1,1 „Oružje Online | Istorija - Naoružanje - Vojska” (sr-RS). Oružje Online. 2019-07-28. Pristupljeno 2019-08-14.