Božićne jelke

Sastojci

350 g oštrog pšeničnog brašna

pola paketića praška za pecivo (oko 6 g)

100 g šećera

1 vanilin šećer

naribana kora pola limuna

200 g mekanog margarina/maslaca

2 jaja

+

kalupi za izrezivanje u obliku zvijezda (5 veličina)

Ukrašavanje

100 g šećera u prahu

oko 1 čajna žlica hladne vode

šarene jestive perlice i/ili šareni bomboni (M&M, Smarties, itd.)

šećer u prahu za posipanje

Od brašna, praška za pecivo, obje vrste šećera, limunove kore, na listiće narezanog margarina i jaja zamijesite glatko tijesto (ako se ne povezuje, možete dodati 1-2 žlice hladne vode).

Tijesto razvaljajte na 5 mm debljine i izrežite zvjezdice. Slažite ih na lim obložen papirom za pečenje.

Zagrijte pećnicu na 200 stupnjeva i zvjezdice pecite da ostanu svijetle.

Vrijeme pečenja ovisi o pećnici i veličini zvijezda. Posebno pecite veće zvijezde, a posebno manje (veće zvijezde pecite oko 7 min., a manje oko 5 min.).

Pečene zvijezde ostavite da se ohlade.

100 g šećera u prahu pomiješajte s vodom da dobijete gustu pastu (koja se ne razlijeva!). Ne možete pogriješiti: ako je smjesa pretekuća, dodajte još šećera, a ako je prečvrsta dodajte vodu (jedino postoji mogućnost da ćete takvim dodavanjem sastojaka proizvesti puno više smjese nego što vam treba za ove jelke).

Na sredinu najveće zvijezde stavite malo pripremljene smjese, pa na nju zalijepite malo manju zvijezdu, na nju opet stavite malo smjese pa zalijepite iduću zvijezdu – i tako redom do najmanje zvijezde.

Pastu možete nanositi pomoću slatičarske šprice, no ja to radim čajnom žlicom ili prstima:D

Smjesom od šećera na napravljene jelkice zalijepite i ukrase (perlice, bombone).

Ostavite jelkice na sobnoj temperaturi da se smjesa od šećera u prahu stvrdne.

Po želji, posipajte ih šećerom u prahu.

Stakleni buketi i sitni uskršnji kolačići

Stakleni buketi

Počet ću od (božićnih) «staklenih buketa» jer taj post mi stoji započet već duže vrijeme, a nikako da ga dovršim (ali bez brige, jednom ću stići i do uskršnjih keksa).

Stakleni buketi nisu stakleni, nego su to buketi s cvjetovima od tzv. staklenih keksa. U mojem postu o Staklenim keksima mogli ste pročitati svašta, jedino još nisam ustanovila kako ih uspješno napraviti.

Uglavnom, od Božića su mi u vazama (tako su bili servirani, ali nitko ih nije jeo, svi su ih samo gledali) ostali stakleni keksi na štapićima. Nedugo nakon Božića još su bili i jestivi, pa sam došla na ideju da napravim bukete od tih jestivih keksića. I onda sam te bukete poklanjala okolo, uglavnom nitko nije jeo keksiće, i dalje su ih svi samo gledali.

Nisam uspjela sve keksiće utrpati u bukete i ispoklanjati ih, nego su mi neki ostali u vazama skupljajući prašinu. Pa u vrijeme kad sam od njih radila bukete, više nisu bili jestivi – na to sam upozorila one kojima sam te bukete poklonila.

Bukete sam radila od «sastojaka» koje sam imala kod kuće, nisam ništa kupovala.

Koristila sam krep papir (ali možete koristiti i drugačiji vrstu papira, i celofan, foliju…) i plastične trake za mašne (možete koristiti i svilene, satenske trake, ili trake od tila…), uglavnom: možete koristiti sve i svašta.

Cvjetove na štapićima zapiknula sam u kuglice od stiropora (koje su ostale iz neke od mojih decupage (salvetnih) faza; a mačke ih još nisu dohvatile). Moje mačke jako vole kuglice od stiropora: u njih bez problema mogu zapiknuti nokte, ali i zube, pa onda nosaju kuglice u ustima. Jedini problem je što su zbog toga mrvice stiropora naštrajene po cijeloj kući, ali meni je to već normalno.

Kuglice od stiropora mogu se u kupiti u različitim veličinama u tzv. hobby trgovinama.

Ako smislite nešto drugo, u što možete zapiknuti štapiće, ne morate koristiti kuglicu.

I onda sam oko te kuglice redala krep papir različitih boja, veličina i oblika - da bi odgovarao mojoj viziji buketa. Papir sam klamala pomoću klamerice jedan za drugi, da se to sve drži kako ja hoću, nisam koristila nikakvo ljepilo. Jedino sam na dnu, tj. iznad kuglice, buket stegnula ukrasnim plastičnim trakama i zavezala ih u mašnu. I u sam buket ugurala sam plastične trake, sve sam pričvrstila klamericom da se drži za krep papir. I to je to. :)

Tko ima strpljenja, u tijesto za kekse može dodavati boje, pa peći raznobojne kekse i raditi bukete… Zbog svojih iskustava :( sa staklenim keksima ja to definitivno nemam u planu.

Nakon staklenih buketa sa staklenim keksima od Božića, evo mene i do uskršnjih keksića. Već svi znaju da je sitno-suhe kekse ne jedem pa ih zato ne volim niti raditi; ali zbog «tradicijskih» razloga radim ih za svaki Božić i Uskrs.

Slatki zalogajčići by Jasenka

Sastojci

250 g brašna

150 g šećera

150 g maslaca

1 jaje

na vrhu čajne žličice praška za pecivo

prstohvat soli

+

pekmez po želji

Brašno prosijajte s praškom za pecivo i solju. Maslac pjenasto izmiksajte pa mu dodajte obje šećer i sve dobro izmiksajte. Dodajte i jaje pa opet promiksajte. Postupno dodavajte brašno stalno miksajući.

Tijesto oblikujte u kuglu, zamotajte u foliju i stavite u hladnjak na pola sata.

Tijesto podijelite na dva jednaka dijela.

Jedan dio tanko razvaljajte u pravokutnik i sasvim tanko premažite pekmezom (nemojte pretjerati s količinom pekmeza jer će curiti van za vrijeme pečenja).

Drugi dio tijesta tanko razvaljajte u pravokutnik i njime poklopite prvi pravokutnik.

Oštrim nožem, zvjezdastim kotačićem za rezanje ili kalupom režite oblike.

Ako koristite okruglaste kalupiće za rezanje, komadi tijesta ostajat će neiskorišteni, budući da su već slijepljeni pekmezom (ali možete te komadiće ispeći i pojesti :) ).

Ja sam keksiće rezala četvrtastom modlicom i rezala sam tako da mi ne ostaju neiskorišteni komadi tijesta (keksići izrezani od rubnih dijelova tijesta nisu sa svih strana bili lijepi, jedna strana je bila «čupava», ali ja se nisam time zabrinjavala, barem sam iskoristila sve tijesto : ) ).

Na keksićima sam tijekom izrezivanja odozgo bušila rupice, iako to nije potrebno, ali meni se baš sviđaju takvi :) .

Keksiće složite na lim obložen papirom za pečenje i stavite ih u pećnicu zagrijanu na 180 stupnjeva. Pecite ih oko 8 min.; pazite da ostanu svijetli.

Pečene keksiće ostavite da se ohlade.

Po želji, posipajte ih šećerom u prahu (ja nisam ;) ).

Štrudlice by Mediha

U originalu, ovo si štrudlice s nadjevom od smokava, ali meni se to nije dalo pripremati, pa sam koristila pekmeze od breskvi, višanja i dunja (zgusnula sam ih pomoću krušnih mrvica i griza).

Tijesto

350-400 g brašna

200 g hladnog maslaca/margarina

2 jaja

350 ml šećera

1 čajna žliva vanilin šećera

malo praška za pecivo

Nadjev

pekmez po želji

Brašno prosijajte s praškom za pecivo pa dodajte obje vrste šećera. Dodajte i maslac narezan na listiće pa sve trljajte prstima da dobijete mrvice.

Zatim dodajte umućena jaja i zamijesite tijesto. Oblikujte ga kuglu, zamotajte u foliju i stavite u hladnjak na pola sata.

Pekmez po potrebi «zgusnite» dodavanjem pšenične krupice (griza) ili krušnih mrvica: smjesa ne smije biti rijetka, tj. ne smije se razlijevati, kad ju stavite na tijesto, mora ostati na hrpi.

Tijesto podijelite na 6 jednakih dijelova.

Svaki dio razvaljajte da možete formirati uske štrudlice (dužine lima za pečenje).

Na sredinu razvaljanog tijesta, cijelom dužinom rasporedite nadjev, kao «zmijicu». Smotajte tijesto da mjesto spoja bude odozdo, ti spojeni krajevi trebaju se sasvim malo preklapati, oko pola centimetra (nije cilj namotati štrudlu da bude što više puta zarolana) višak tijesta odrežite. Krajeve slijepite da nadjev ne izlazi.

Štrudlice slažite jednu do druge u lim obložen papirom za pečenje.

Stavite ih u pećnicu zagrijanu na 200 stupnjeva i pecite oko 10 min. da ostanu svijetle.

Ohlađene štrudlice narežite na komade.

Vodene kiflice by Milicza

Tijesto

200 g svinjske masti

500 g brašna

6 žlica kiselog vrhnja ili milerama

Nadjev po želji

pekmez, orasi, mak...

Od svih sastojaka zamijesite glatko tijesto.

Tijesto zamotajte u krpu i potopite u hladnu vodu, ostavite da stoji tako 2 sata.

Zatim tijesto razvaljajte, punite željenim nadjevom i oblikujte kiflice.

Ja sam ih punila pekmezom od višanja.

Stavite ih u pećnicu zagrijanu na 180 stupnjeva i pecite da ostanu svijetle.

Tople kiflice uvaljajte u šećer u prahu.

Kad mi se više nije dalo raditi «vodene» kiflice odlučila sam raditi «vodene» štrudlice po uzoru na Medihine štrudlice.

Štrudlice sam oblikovala na isti način kao u prethodnom receptu. Punila sam ih pekmezom od višanja te nadjevima od oraha i maka.

Pekmez sam zgusnula pomoću krušnih mrvica (pekmez kojim sam punila kiflice nisam zgušnjavala, ali za štrudlice mi se ipak činilo bolje da ga malo «zgusnem»).

Nadjev od oraha i maka radila sam «odokativno», da dobijem čvrstu smjesu: mljevene orahe i mak prelijala sam kipućim mlijekom i dodala (vanilin) šećer, naribanu limunovu koru, rum, ali i žlicu pekmeza od marelica da bi to bilo malo bolje povezano.

Štrudlice sam pekla da ostanu svijetle, dok su još bile tople, posipala sam ih šećerom u prahu i narezala na komade.

Kolačići sa suhim marelicama

Ovo je posljednji recept za sitno-suhe kolače koji u bližoj budućnosti namjeravam unijeti na blog.

Dotični kolači pomalo podsjećaju na medenjake iako ne sadrže med. U originalnom receptu kombiniraju se smeđi i bijeli šećer, ali ja stavljam samo obični bijeli šećer.
Kolačići sadrže začine svojstvene medenjacima: možete dodavati svaki začin posebno, ali ja koristim kupovnu mješavinu začina za medenjake.
I da, u originalu, upotrebljavaju se mljeveni bademi, ali ja obično koristim orahe.

Pečeni keksići tvrdi su ko´ kamen i mogli bi poslužiti kao municija za napad na neprijateljsku utvrdu. Ali nakon, otprilike, 5 dana omekšaju.



Sastojci (za 70ak komada)
100 g sušenih marelica
2 žlice ruma (može i liker, rakija od marelica)
125 g mljevenih badema (ili oraha)
naribana kora pola naranče
po pola čajne žlice mljevenih klinčića, cimeta, muškatnog oraščića i kardamoma (ili 1 puna čajna žlica mješavine začina za medenjake)
prstohvat mljevenog korijandera (ako koristite mješavinu začina za medenjake i korijander je unutra)
jezgra 1 mahune vanilije (možete staviti vanilin šećer)
250 g brašna
1 i pol paketić praška za pecivo
250 g šećera (ili 200 g smeđeg šećera i 50 g običnog)
125 g maslaca
1 jaje

Glazura
450 g čokolade za kuhanje
200 g margarina
1 žlica biljnog ulja


Marelice sitno nasjeckajte i prelijte ih rumom, ostavite da malo odstoje (1 sat).
Zatim ih pomiješajte s narančinom koricom, jezgrom vanilije, mljevenim orasima, začinima, brašnom i praškom za pecivo.

Sav šećer i maslac stavite u lonac pa ih rastopite na laganoj vatri (miješajte da se šećer rastopi) i onda rastopljenu smjesu dodajte suhim sastojcima, lagano promiješajte kuhačom. Zatim dodajte i jaje pa zamijesite tijesto. Smjesu ostavite na sobnoj temperaturi oko 2 sata.

Na pobrašnjenoj podlozi tijesto razvaljajte na debljinu 5 mm. Izrežite oblike i složite ih na lim obložen papirom za pečenje.
Lim stavite u pećnicu zagrijanu na 180 stupnjeva i pecite 8-10 min.

Pečene kekse ostavite da se ohlade.

Na pari otopite sve sastojke za glazuru i onda njome prelijte ohlađene keksiće.

Zebrine pruge

Tijesto
250 g maslaca/margarina
200 g šećera
1 vanilin šećer
prstohvat soli
¼ čajne žlice naribane narančine kore
1 jaje
400 g brašna
+
2 žlice kakaa
60 g sitno nasjeckane čokolade za kuhanje
+
1 bjelanjak

Glazura
120 g čokolade za kuhanje
50 g maslaca
1 čajna žlica ulja


Izmiksajte mekani maslac, obje vrste šećera, narančinu koru i sol da dobijete kremastu smjesu. Dodajte jaje i brašno pa zamijesite tijesto.

Tijesto podijelite na dva dijela i u jedna dio umijesite kakao i komadiće čokolade.
Dobro je da su komadići čokolade što sitniji jer kasnije je lakše razvaljati tijesto. Ako su komadi čokolade krupni, otežavaju valjanje tijesta, a tijesto treba biti tanko razvaljano.

Svaki komad tijesta zasebno omotajte folijom i stavite u hladnjak na 30ak min.

Na pobrašnjenoj podlozi tanko razvaljate oba tijesta u jednako velike pravokutnike (otprilike 30 cm x 40ak cm).

Svijetlo tijesto premažite umućenim bjelanjkom. Tamno tijesto narolajte na valjak i prebacite ga na svijetlo tijesto, lagano pritisnite.
Tako složeno tijesto prerežite jednom okomito da dobijete dva pravokutnika (otprilike 15 cm x 20ak cm).

Jedan od ta dva komada odozgo premažite bjelanjkom i poklopite drugom komadom tijesta: trebate dobiti jedan pravokutnik s četiri sloja tijesta: svijetlo, tamno, svijetlo i tamno.
Tako pripremljeno tijesto stavite u hladnjak na 30 min.
(Možete ga staviti na lim obložen papirom za pečenje i onda u hladnjak: tako sam ja radila).

Zagrijte pećnicu na 180 stupnjeva.
Tijesto na limu, na papiru za pečenje, stavite u pećnicu i pecite 15ak min.
Ja sam kolač pekla tako da je tamno tijesto bilo gore, ali možete to peći i obrnuto.

U originalnom receptu nije precizirano kakva glazura mora biti, možete upotrijebiti i kupovnu. Ja sam glazuru radila odokativno: na pari sam otopila sve sastojke.

Vrući kolač odmah prelijte toplom glazurom.
Kolač ostavite da se hladi. Kad se glazura gotovo stvrdnula, kolač narežite na prutiće (nema veze što je kolač još topao). Bitno je da se glazura ne stvrdne potpuno jer će pucati prilikom rezanja (ali ne smije biti ni «mokra», tj. ne smije se «razvlačiti» jer se onda to neće dati rezati).

Narezani kolač ostavite da se ohladi, a onda ga spremite u metalnu kutiju.

U originalnom receptu piše da se kolač reže na prutiće dimenzija 8 cm x 1,5 cm, ja se nisam toga držala, ja sam to rezala odokativno. Tamo piše i da se dobije 65 komada – ali to ovisi o tome koliko velike prutiće režete; meni se čini da sam ih imala i više od 65.




*Recept je iz časopisa Lisa: Čarolija okusa, 22. 10. 2009., br. 11.

 

Čestitka, Djed Božićnjak, borići, jelkice i košarice

Čestitka
Svima želim sve najbolje povodom božićnih i novogodišnjih blagdana. I zahvaljujem na čestitkama koje ste mi uputili putem, maila, komentara, SMS-a, HP-a, …

: )


Vidim da zadnjih tjedana na sve kulinarske stranice svi marljivo unose recepte za razne sitno-suhe kolače. Znam da je sada sezona toga i ja sam se toga napekla (zbog tih «tradicijskih» razloga). Ali već sam masu puta spomenula da niti volim jesti, a niti pripremati te suho-sitne kolače i nikako se ne uspijevam natjerati da te neke receptiće unesem na blog. Kolači koje sam radila po tim receptima su uspjeli, tim kolačićima ništa nije falilo, ali budući da ne volim takve kolače, ti recepti kod mene nemaju prioritet, uvijek radije unesem recept za nešto drugo, nego za te kolače.
Vjerovali ili ne, još od Uskrsa, te čak i od prošlog Božića imam 2-3 recepta su suho-sitne kolače koje sam namjeravala unijeti na blog, ali eto, zbog moje nezainteresiranosti za taj tip kolača, već sam i zaboravila na dotične recepte.

I sada razmišljam da moram prepisati te neke recepte, čak sam i pofotkala neke od tih kolača (nisam se pretrgla od fotkanja, znate kako to ide kod mene: škljocnem 2-3 puta mobitelom i gotovo).


Djed Božićnjak



Započet ću s receptom za Djeda Božićnjaka, zapravo za glavu Djeda Božićnjaka: na okruglim kolačima od prhkog tijesta se od smjese na bazi šećera u prahu naprave brkovi, brada, kosa i kapa Djeda Božićnjaka.

Za te glave koristim obično prhko tijesto od kojeg radim i neke druge suho-sitne kolače. Pisala sam već o tome da se ti svi sitno-suhonjavi kolači meni svode na isto, čemu onda mijesiti 5 različitih tijesta, ako su sva podjednako suhonjava, a meni se ionako nijedan takav kolač ne sviđa. Možete upotrijebiti bilo koje tijesto za suhe kolače.
Smjesa za bradu, kosu itd. može se raditi od bjelanjaka i šećera u prahu ili od šećera u prahu i vode (ili limunovog soka).

Kad imam viška bjelanjaka onda radim smjesu od njih. Ovaj put nisam imala bjelanjaka pa sam se odlučila za varijantu od šećera i vode.

U oba slučaja cilj je dobiti gustu smjesu koja se ne razlijeva: kad npr. zagrabite žličicom komadića smjese i vratite ga u posudu on ostane tako u komadu, ne razlijeva se.

Omjer sastojaka može se navesti onako okvirno, jer dodavanje sastojaka ovisi o veličini bjelanjka, a i vrsti (proizvođaču) šećera u prahu.
A ako nalijete previše vode, onda vam preostaje jedino da do iznemoglosti dodajete šećer u prahu, kako bi se smjesa zgusnula.
Vodu je najbolje dodavati, doslovno kap po kap i pritom smjesu treba svaki put dobro promiješati. Čak i ako vam se čini da će biti previše suha, najprije ju dobro izmiješajte, pa tek onda dodajte još koju kap vode, ako treba.

Umjesto vode može i limunov sok. Ja sam, ovaj put, koristila vodu, jer nakon natezanja sa svima tim suhim kolačima, na večer, kad sam ukrašavala te Božićnjake, nije mi se dalo rezati limun i cijediti ga – jednostavnije je bilo natočiti žlicu vode iz pipe.


Varijanta s bjelanjkom
1 (mali) bjelanjak
oko 300 g šećera u prahu (+/-)
crvena prehrambena boja

Bjelanjak izmiksajte (možete dodati prstohvat soli), postupno mu dodavajte šećer u prahu. Pred kraj možete smjesu miješati običnom žlicom (meni ide na živce kad se smjesa hvata oko vilica miksera, pa ju prstima moram skidati d njih).
Dodajte onoliko šećera koliko je potrebno da dobijete čvrstu smjesu.

Varijanta s vodom ili limunovim sokom
oko 250 g šećera u prahu (+/-)
1-2 žlice hladne vode ili limunovog soka (+/-)
crvena prehrambena boja

U posudu stavite 250 g šećera pa sasvim polako dodavajte vodu i jako dobro miješajte šlicom.
Ako pretjerate s vodom, postupno dodavajte onoliko šećera koliko je potrebno da dobijete čvrstu smjesu.


Izrada
Oko trećinu smjese stavite u drugu posudu i dodajte crvenu boju.

Meni je te smjese najlakše nanositi prstima na keksiće, ali možete probati i pomoću čajne žlice, ili eventualno, slastičarske šprice (nisam nikad probala tu varijantu).

Na donji dio pečenog (ohlađenog) keksića nanesite hrpicu bijele smjesu da izgleda kao brada, - onda ostavite mali otvor za usta, pa stavite malo smjese da to sve liči na brkove
- onda sa svake strane kolačića nanesite malo smjese da izgleda kao brada koja se spaja s kosom
- onda dodajte malo smjese oko 1 cm od vrha keksića: da to sve izgleda kao rub kape, šiške i obrve (3 u 1: )))) ali ne sasvim na vrh kolačića (ostavite mjesta za kapu)
- s jedne strane, tamo gdje je sraštena brada i kosa može te dodati bijelu kuglicu koja bi trebala izgledati kao coflek s kape
- i onda na vrh keksića stavite malo crvene smjese da izgleda kao kapa Djeda Božićnjaka.

Tamo gdje su srašteni rub kape, šiške i obrve, ispod tih obrva zalijepite šećerne perlice kao oči. Bilo bi dobro da te perlice zalijepite odmah kad napravite te obrve jer dok ćete se baviti drugim glavama Djeda Božićnjaka smjesa na ovim prvim, napravljenim glavama mogla bi se stvrdnuti pa se perlice više neće dati zalijepiti; to ovisi i o tome koliku količinu Božićnjakovih glava imate za napraviti.

Sve je to jako apstraktno i "srašteno" sve u jednom: brkovi brada, kosa, rub kape, šiške, obrve i coflek.




Ondje gdje je otvor između brade i brkova stavite malo crvene smjese da izgleda kao usta.

Napravljene glave ostavite da se osuše, tj. da se smjesa stvrdne (najbolje preko noći).

Od ovih navedenih količina smjese možete ukrasiti 15ak glava Djeda Božićnjaka. Ali to ovisi i o veličini tih glava, a i o tome koliko ste smjese zapravo napravili, ako ste dodavali šećer u prahu jer je smjesa bila previše rijetka, pa onda opet vodu jer je bila pregusta – moguće je da ste proizveli «veliku» količinu smjese.

Smjesa je ljepljiva i rastezljiva pa nije baš lako baratati njome, svako malo moram prati ruke. A pogotovo treba paziti da se bijela smjesa ne zamrlja crvenom, najproblematičnije je nanošenje usta. Ako vam se negdje bijela smjesa zamrlja crvenom, taj zacrvenjeni dio možete lagano sastrugati vrhom nožića ili spajalicom: )))) (to je najbolje raditi dok se smjesa nije stvrdnula, kad se stvrdne treba paziti da se sve ne zdrobi).


Borići


Svake godine, za Božić, radim ove boriće od prhkog tijesta. Priprema, sama po sebi, nije maestralna: od prhkog tijesta ispecite zvjezdice raznih veličina, u sredini im prije pečenja napravite otvor. Ohlađene uvaljate u šećer u prahu i onda ih slažite na čačkalicu naizmjence s komadima suhog voća – da to sve podsjeća na jelkicu (odozdo najveća zvijezda, a onda sve manje i manja… do najmanje). Posipajte ih šećerom u prahu.
Do sada sam rupe na zvjezdicama radila pomoću čačkalice, ali ove godine sam to radila razmontiranom kemijskom olovkom.
Koristila sam isto tijesto kao i za glave Djeda Božićnjaka.

I da, ja spadam među one Hrvate koji kite bor, a ne jelku, barem u verbalnom smislu, tj. naravno da kitimo jelku, ali svi to zovu "bor". Ne znam kiti li netko zaista bor, znam kako bor izgled, to je ono zimzeleno drvo s 10ak cm dugim iglicama, baš bi bilo fora to jednom nakititi, kad ionako svi govore da kite bor. I tako su i ovi moji borići dobili ime "borići", a ne "jelkice", iako ja zapravo mislim na "jelkice" (a dobro, misliti je drek znati).


Jelkice



Ove godine radila sam i jelkice, i to kremaste: )))
U travnju ove godine pod FBI istragom bio je Minjin blog i meni se jako svidio njezin recept za Novogodišnje jelkice i ja sam ga onda (oko Uskrsa : ))) isprobala (uz neke izmjene).

Ni sada jelkice nisam radila po Minjinom receptu, nego po onoj svojoj varijanti (s izmjenama) koju sam isprobala za vrijeme FBI istrage (verzija sa smjesom bez jaja i kremom od pudinga i margarina).
Ovaj put u smjesu za jelkice stavila sam lješnjake, malo za promjenu (ja ionako ne volim orašaste plodove, pa mi je svejedno).
Udvostručila sam količinu sastojaka za izradu jelkica. Radila sam napola manje jelkice (1 jelkicu napravila sam od 50ak g smjese) pa sam ih imala 18 (taman mi je bilo dovoljno jedno pakovanje Noblica kolutića – njih ima 18 u kutiji: )))

Količinu kreme od pudinga (iz moje varijante recepta) nisam udvostručila (jer u toj mojoj varijanti, kreme ima fakat dovoljno za obilno ukrašavanje jelkica), ali ipak sam, budući da sam napravila 18 jelkica, prilikom izrade kreme povećala količinu sastojaka za 1/3.


Košarice s breskvama



Svake godine za Božić radim i Košarice s breskvama, pa ni ove nisu izostale:)


:)


Još sam radila i Vanilin kiflice i Kokos kiflice s čokoladom, dobro da barem te recepte već imam na blogovima, jer mi se ne bi dalo sada još i to pisati.

Dosta je za danas, ipak, odlučila sam se natjerati početi prepisivati recepte za još neke suhe kolače, vidjet ćemo što će od toga biti.

Stakleni keksi

Vidjela žaba da potkivaju konja pa i ona digla nogu.
Tom izrekom mogla bi se objasniti činjenica da sam ja došla na ideju da idem raditi staklene kekse iako sam godinama uspješno odolijevala tome.
Još prije, otprilike, 5 godina vidjela sam na nekoj stranici na engleskom jeziku recept za suhe kekse sa sredinom od rastopljenih bombona.
Već sam spominjala da ja niti volim raditi te sitno-suhe kolače, niti ih jedem, a niti volim bombone, tako da je moja prva asocijacija na viđeni recept bila otprilike: «Suho-sitni keksi s rastopljenim tvrdim bombonima – bez veze, što li će još smisliti?».
Taj recept me nije ni najmanje zanimao niti fascinirao, niti sam ga spremila/isprintala, niti sam zapamtila kako se to zove (sada znam da su to Stained glass cookies).

I onda, prije, otprilike, godinu dana, vidim ja takav recept na Coolinariki, mene je to naravno, ostavilo ravnodušnom, niti sam zapamtila tko je unio recept, niti sam ga utrpala u Omiljene, jednostavno sam produžila dalje (kao što obično radim kod recepata za suho-sitne kolače); nerealno bi bilo očekivati da svi vole sve jesti i da se svima sviđaju svi recepti.
Kad se sjetim toga, zanimljiva mi je činjenica da sam ja taj recept na Coolinariki vidjela neposredno nakon unošenja, imao je manje od 10ak komentara itd. – tada nisam ni naslutiti mogla u kakvim razmjerima će se kretati popularnost tog recepta.

Upravo ta popularnost je i mene potaknula da probam to napraviti.

Budući da nisam nikad radila tako nešto, krenula sam s istraživanjima kao da pišem disertaciju. Iskopala sam na Internetu valjda 15ak takvih recepata (ne samo onih na hrvatskom jeziku), čitala, uspoređivala…

I onda je došlo vrijeme da se krene… na posao…

Korak 1: Kupovina bombona
Nekome je to možda najjednostavnija stvar na svijetu, ali za mene je to uistinu podvig (kojem očito nisam dorasla).
Inače u trgovinama uvijek zaobilazim police s bombonima jer ne volim bombone: ni tvrde, ni meke, ni karamele, ni žvakaće… (ali zato redovito posjećujem police s čokoladama, keksima i čipsom: )))))
Budući da ne uživam cuclajući/žvačući bombone – nemam razloga kupovati ih. Kupujem ih jedino za poklon djeci rođaka, prijatelja i eventualno za ukrašavanje kolača.

I tako ja zašla na «odjel» s bombonima u jednom velikom prodajnom centru. Nikad nisam zalutala do te police (to nije polica, to je fakat «odjel») s bombonima: bombona ko´ u priči. Meni su svi isti, za većinu nikad čula…
Krenem ja čitati nazive, uspoređivati vrste…
Trebam imat´ doktorat da kupim obične tvrde bombone! Koje god primim u ruku – nisu obični, nego neki egzotični (ili u sredini imaju meki nadjev, ili imaju tvrdi nadjev, ili u sredini imaju karamele…). Došlo mi je da zaurlam: Kaj tu nema običnih tvrdih nepunjenih bombona?

Ja sam valjda pola sata prekapala po tim policama i uspoređivala bombone. Ispričavam se onima koji su iza mene slagali te bombone na njihovo mjesto jer ja se nisam trudila vratiti svaki paketić na policu s koje sam ga uzela (sve je to meni isto: šareno, dosadno…).

I odlučila se ja za 5 paketića tvrdih bombona. Možda se čini puno, ali htjela sam imati mogućnost biranja nijanse bombona koja će se meni sviđati (kad sam došla doma, shvatila sam da će to biti uistinu nezaboravno iskustvo).


Korak 2: Pregledavanje kupljenih bombona
Kupila sam jedan paketić bombona 505 s crtom, ok, kod njih me ništa nije iznenadilo.

Otvorim ja idući paketić: nekakvi tvrdi bomboni s okusom trešnje. Iznenađenje! Bomboni su bijeli.
Netko neupućen, kao što sam ja, bi naravno očekivao da su bomboni s okusom trešnje crveni (ko´ šipak!).
Al´ šipak! Nisu. Bijeli su.
Jel´ su to možda bomboni s okusom bijelih trešnji? Na paketiću su nacrtane crvene trešnje, pa ja sad ne znam…
Svi znamo da u sve(?) te bombone stavljaju svi mogući i nemogući aditive - pa zar nisu mogli staviti i crvenu boju???

Dobro, idući paketić, poprilično velik, a na prvi pogled obećavao je puno raznobojnih bombona.
Ok, bomboni jesu raznobojni, recimo: 2 ljubičasta, 6 rozih, 8 crvenih, 11 narančastih, 64 blijedožuta (iliti gotovo bijela!).

Idući paketić!!! - 4 zelena, 4 žuta, 5 rozih, 8 crvenih, 12 narančastih bombona.
I to nije sve. Na paketiću piše da to jesu tvrdi bomboni, ali promakao mi je fini «fine print» (iliti mikroskopsko-sitni tisak): bomboni imaju punjenu sredinu - u sredini je nekakva gumenasta tekućina.

U redu, peti paketić: to su nekakvi tvrdi bomboni s okusom mente. Surprise, surprise: bomboni su bijeli!
Svaki komentar je suvišan (a što mogu, netko poput mene očekivao bi da su bomboni od mente zeleni - ali očito je proizvođaču ponestalo zelene boje?!).


Stol pun bombona, a iskoristit mogu jedino onaj famozni 505, one jedne tvrde od kojih su 64 bombona blijeda i eventualno one bombone s punjenom sredinom (ako uspijem odstraniti tu sredinu).
Činilo mi se da nema smisla puniti svijetlo tijesto tim «blijedim» bombonima. Namjeravala sam napraviti 15ak staklenih keksića od svijetlog tijesta od kojeg inače radim suhe kolačiće i nije mi padalo napamet dodavati u tijesto kakao i raditi tu sad nekakve improvizacije zato što imam hrpetinu blijedih bombona.


Korak 3: Drobljenje bombona
Ok, odlučila sam da ću pokušati odstraniti onu gumenasto-tekuću sredinu iz onih jednih punjenih bombona (jer ti bomboni su baš bili lijepih boja).
Mlatila sam čekićem po zamotanom bombonu, onda sam ga izvadila iz papirića i vadila komadiće bombona nastojeći ih odvojiti od te tekuće jezgre (nju sam bacala u smeće). Do lakta sam se zalijepila s tim svim, a prste sam porezala na oštre rubove zdrobljenih bombona.
Dok sam ja mlatila po zamotanom bombonu zamotuljak se, naravno, svaki put poderao i komadići bombona letjeli su uokolo (čudo da mi koji komad nije doletio u oko).
Ostale bombone (505 i još jedne tvrde) podijelila sam po bojama i stavila ih u vrećice. Mlatila sam čekićem po vrećicama i one su se, naravno, brzo poderale.

Zdrobljene bombone ostavila sam u tim poderanim vrećicama u kojima sam ih drobila (vrhove vrećica zavezala sam u čvor).
Ali nisam imala dosta vrećica pa sam na tri tanjurića ostavila dio zdrobljenih bombona.

I tako su ti bomboni čekali idući dan, tj. početak izrade kolača.

Međutim, još istog dana, na večer, promotrim ja te svoje zdrobljene bombone. I sjetim se onoga o čemu je pisao netko na nekom blogu: bomboni su se zalijepili za tanjure. Ovi bomboni u vrećicama bili su u redu, malo se jesu slijepili (valjda zato jer su vrećice imale rupe, nastale uslijed drobljenja), ali dali su se razdvajati. Ali oni bomboni na tanjurima su se skroz zalijepili za tanjure: Kako bi bilo da mlatim po tome čekićem i napravim porculanske kekse?
:(

Na kraju sam lagano strugala žlicom pa tanjurima, komadići bombona su, naravno, letjeli na sve strane, ali ipak sam nešto bombona uspjela spremiti u vrećice.
I tako su dočekali drugi dan. Malo su se lijepili, ali dali su se razdvajati prstima.

Ona 64 blijeda bombona i one bijele bombone od (bijelih) trešanja i od (bijele) mente nisam se ni trudila drobiti, među bombonima 505 s crtom ionako ima dovoljno žutih bombona.


Korak 4: Izrada staklenih keksa
Zamijesila sam tijesto od kojeg obično radim razne varijacije na temu suhih kolača. Za više vrsta kolača koristim to tijesto jer mi se neda mijesiti razna tijesta za nešto što se svodi na istu stvar (tu do izražaja dolazi moja ne-ljubav prema svim tim «različitim» suho-sitnim kolačima).

Razvaljala ja tijesto, izrezala ja oblike, stavila ih na lim.

Tu se javio problem: nisam znala koliko bombona trebam staviti u svaki otvor: bomboni bi se trebali razlijati za vrijeme pečenja i ispuniti praznine.

Onda se javio i problem punjenja tih rupa. Obično to svi pune čajnom žlicom. Uzela sam najmanju čajnu žlicu koju imam: to je izgledalo kao da bagerom zatrpavam mišju rupu!

Očito sam trebala raditi ogromne kekse s ogromnim rupama: ali nemam odgovarajuće modlice za izrezivanje oblika.

Na kraju sam te rupe punila prstima; ljepljivo je, ali to je funkcioniralo bolje, nego varijanta s čajnom žlicom.

I ugurala ja, sva sretna, u zagrijanu pećnicu lim s 10 keksića («one down, one to go», iliti 1 lim s 10 keksića gotov i još 5 na drugi lim, i ja sam gotova sa staklenim keksima).

Moš´ mislit!

Nemoguće je objasniti koliko raznih problema se može javiti tijekom pečenja 1 ture keksića u istom limu.
1. varijanta: keksić smeđ (zagorio!), bombon nerastopljen – očito sam tijesto razvaljala pretanko, a bomboni valjda nisu dosta sitno zdrobljeni
2. varijanta: keksić relativno svijetao, bombon rastopljen, ali nije ispunio prazninu, jer očito nisam stavila dosta bombona; što se to duže peče – keksić postaje sve tamniji, al´ bombon ne ispunjava prazan prostor (jer valjda nema dosta bombona)
3. varijanta: keksić bijel i sirov – bombon totalno rastopljen, razlijeva se po cijelom keksiću ko´ lava – stvaraju se mjehurići, podivljala užarena masa uništava sve pred sobom (iliti rastopljeni bombon prekriva cijeli sirovi keks)


I tako sam ja to lijepo izvadila iz pećnice zgužvala taj papir za pečenje zajedno sa svim tim kolačićima i bacila to u smeće.
Idemo na drugu turu. Umjesto onih 5 planiranih za drugu turu, napravila sam još 5 keksića.
Tijesto sam razvaljala nešto deblje, pokušala sam ustanoviti koja je optimalna količina zdrobljenih bombona…

Ni druga tura nije dala željene rezultate.

I meni nikako nije jasno zašto je meni takav problem to napraviti.

Ali ja ne odustajem.
Umjesto planiranih 15ak staklenih keksića cijelo prijepodne provela sam nastojeći napraviti barem jednu turu uspjelih staklenih keksa. Sve tijesto (od 300 g brašna) koje sam zamijesila (i namjeravala upotrijebiti i za druge vrste suhih keksa) potrošila sam na izradu staklenih keksića-
Iz svake ture sačuvala sam par keksića koji su izgledali (relativno) pristojno, a ostale sam bacala zajedno s papirom za pečenje.

Ovo što se vidi na fotkama, to su keksići za koje mogu reći da su uspjeli, ali koliko je samo bilo onih neuspjelih...



Da bi se pečeni keksi mogli objesiti nekamo, tj. da imaju rupu kroz koju mogu provući špagu, prije pečenja sam na keksima bušila rupe razmontiranom kemijskom olovkom (nemam odgovarajuću modlicu za to).

To nisu svi oblici, bilo ih je još, a u neke keksiće stavila sam i raznobojne komadiće bombona pa su «stakalca» bila šarena, ali sad vidim da na ovoj fotki nema nijedan takav keks (budući da sam već spominjala kako meni fotkanje jaaaaaaaako leži i kako mi je jaaaaaaaako interesantno - nemojte očekivati nove fotke).







Dio keksića pekla sam s utaknutim drvenim štapićima za ražnjiće da cvjetiće mogu staviti u vazu. Tu ideju pobrala sam s ove stranice. Nisam radila tijesto iz tog recepta jer u receptu piše da najprije treba peći samo tijesto, pa onda dodati bombone, pa opet to vratiti u pećnicu – kad su u pitanju obični suho-sitni keksi, za mene je to prezahtjevan proces.


Poučena svim onim receptima koja sam prostudirala, isprobavala sam razne varijante pečenja ovih keksića.
Najniža temperatura na kojoj sam to pekla bila je 160 stupnjeva, a najviša 180, s puno varijacija između te dvije krajnosti. I nisam zaključila koja temperatura je idealna.

U nekim receptima piše da se keksići ne smiju peći duže od 10 min. jer će onda rastopljeni bomboni početi razlijevati, tj. stvarat će se mjehurići i bomboni će se razlijevati po cijelim keksima. U mojim keksima mjehurići su se počeli stvarati vać nakon otprilike 5 min. (ovisno o bombonima), a tijesto je bilo sirovo – što u takvoj situaciji?

Negdje sam pročitala i da se otvori ne smiju potpuno, tj. do ruba, napuniti bombonima jer će se onda rastopljeni bomboni pomiješati s maslacem (u mojem slučaju s margarinom?) iz tijesta.
Ja sam radila male otvore na keksima jer nemam odgovarajuće modlice i definitivno sam otvore punila do samog ruba (a negdje i preko ruba, po cijelom keksiću, pa sam kistom to nastojala «pomesti» s tijesta), ali nekim čudom rastopljeni bomboni nisu se pomiješali s margarinom (čak ni na «neuspjelim» keksićima - moji keksi su «neuspjeli» zbog svih drugih (ne)mogućih razloga).

Čak ni na onim kolačima na kojima se rastopljeni bombon razlio preko cijelog tijesta, taj bombon nije se miješao s margarinom: kad sam izvadila takve kekse iz pećnice mjehurići su se, naravno, prestali stvarati i to se sve smirilo i zagladilo i većina rastopljenog bombona vratila se u sredinu keksa ostavljajući «stakleni trag» tamo gdje se bombon razlio – ali taj trag nije bio mutan, bio je potpuno bistar, proziran (ipak, to nije izgledalo lijepo jer su se ti bomboni neravnomjerno razlili po tijestu, pa je to sve izgledalo nekako zapackano, iako bistro).

Stvarno me čudi, kako to da se margarin iz tijesta nije pomiješao s bombonima - jer meni je fakat sve drugo što je moglo poći krivo, stvarno i pošlo krivo (Murphyjev zakon).

I da, mene su izluđivale crne mrlje od crta s bombona 505 s crtom, ali u usporedbi sa svim drugim što je pošlo krivo, te mrlje bile su mi najmanji problem.

Čini mi se da uspjeh keksića ovisi o:
1. vrsti tijesta
2. debljini razvaljanog tijesta
3. veličini otvora koji treba napuniti bombonom
4. vrsti bombona
5. stupnju usitnjenosti bombona
6. količini bombona koja se stavlja u otvor
7. vrsti pećnice
8. temperaturi pečenja
9. vremenu pečenja


Trebao bi mi doktorat iz kemije – možda bih onda bila u stanju kupiti prave bombone.
A onda bi mi trebao i doktorat iz neke vrste inžinjeringa, fizike, dizajna… - možda bih onda bila u stanju uskladiti sve spomenute parametre i napraviti keksiće.

Nakon 300tinjak g potrošenog brašna i nekoliko nepovratno izgubljenih sati života ovih par uspjelih keksića baš se i ne može smatrati uspjehom, ali što je tu je.

Imam hrpetine blijedih (bjelkastih i žućkastih) tvrdih bombona s kojima ne znam što ću.
Ima li tko kakvu ideju?
Samo mi nemojte predložiti da radim staklene kekse s tijestom u boji; nisam mazohist (barem ne u ovom slučaju).
Za mene je ta priča završena.

Keksi s čokoladom i narančom

Evo, opet je došlo vrijeme pečenja tih suho-sitnih kolača. Naravno, mogu se oni peći tijekom cijele godine. Ali ja to ne radim, jedva se prisilim za Božić i Uskrs: ))) Oni koji prate moje blogove znaju da ne volim takve kolače: zašto bih jela nešto tako suho i tvrdo, ako mogu jesti biskvitni kolač s barem tri krema, glazurom od čokolade, svježim voćem… Ne smijem dalje pisati jer mi već cure sline na kremaste kolače, a još ih nisam ni počela raditi. Ali znam da ima ljudi koji više vole te suho-sitne kolače, imam i ja takvih osoba oko sebe:)

I tako sam se ja cijeli vikend bavila tim sitnim kolačima i već su mi izlazili na uši, pa nisam sve dovršila. Uglavnom sam sve ispekla, pa sad to treba dekorirati, spajati pekmezom, kremama...
Danas sam konačno dovršila tj. ukrasila Uskršnje košarice . Ovaj put sam stavljala puno kreme i bombona jer se svi uvijek žale da u tim košarama treba biti puuuuuuuuno M&M bombona, zato su sad košare prenatrpane, ali barem su degustatori zadovoljni:DDD

Sada sam se natjerala da prepišem najkraći recept za jedan od tih suho-sitnih kolača kako bih imala što zakeljiti na blog, pa evo ga:

Keksi s čokoladom i narančom

300 g brašna
200 g margarina
100 g šećera
1 vanilin šećer
naribana kora 1 neprskane naranče
naribana kora pola neprskanog limuna
1 bjelanjak
100 g čokolade za kuhanje

Sve sastojke osim čokolade miješajte rukom da zamijesite glatko tijesto. Dodajte sitno nasjeckanu čokoladu i još jednom premijesite tijesto.
Tijesto razvaljajte na pobrašnjenoj podlozi i kalupima izrežite razne oblike. Poslažite ih na pobrašnjeni lim i pecite u pećnici zagrijanoj na 180 stupnjeva da ostanu svijetli.

Pečene kekse ostavite da se ohlade, po želji, uvaljajte ih u šećer u prahu.

Recept je iz kuharice Kolači - Čarolija užitaka, urednik Nada Ćuk, Zagreb, Gospodarski list, 1998.