Kuhani štrukli

Većina zna što su štrukle/štrukli, ali da ponovim: to su jastučići od domaćeg vučenog tijesta (najčešće) nadjeveni sirom te kuhani u vodi ili pečeni u pećnici, ili kuhani u vodi pa zapečeni u pećnici. Što se tog kuhanja/pečenja tiče, u mojem obitelji, štrukli su isključivo kuhani, kad  se to peče u pećnici - to kod nas nisu štrukli, nego je to neka varijanta štrudle/savijače od vučenog tijesta – koja je prije pečenja narezana na komade. Naravno, štrudla/savijača se ne reže na komade prije pečenja u pećnici – pa su zato ti narezani, pečeni štrukli  shvaćeni kao nekakva «čudna, prvo narezana, pa ispečena štrudla». 

Dakle, ako je (sirom) nadjeveno vučeno (narezano) tijesto pečeno u pećnici – to je kod nas isključivo štrudla/savijača – neovisno o tome je li prije pečenja premazana/zalijana maslacem, vrhnjem, uljem ili nečim trećim - i nitko to ne doživljava kao štrukle!

Ali, u nekim krajevima, štrukli se peku u pećnici, pa zato postoje i kuhani i pečeni štrukli (iako, kako rekoh, kod nas pečeni štrukli jednostavno ne postoje; kao ni oni prvo kuhani, pa onda zapečeni).

Ovo da su pečeni štrukli kod nas shvaćeni kao nekakva jako čudna savijača/štrudla, govorim na temelju stečenog iskustva.
Radila sam ja jednom tzv. «pečene štrukle»: domaće vučene kore nadjevene
sirom – narezala sam na komade (jastučiće, štrukle), ali umjesto da ih kuham, posložila sam ih u lim, zalijala vrhnjem i ispekla u pećnici. Moji su u čudu gledali «Pa kakva je to savijača/štrudla?», «Zašto je to narezano na komade prije pečenja?», «Kad je narezano na komade, zašto je pečeno u pećnici, a ne skuhano?», itd. – svi su se jednoglasno složili da je to nekakva narezana pa ispečena savijača/štrudla, tj. da to nikako nisu štrukli i još su prigovarali i «Zašto je to zalijano s toliko vrhnja?», iako sam stavila puno manje vrhnja, nego što je pisalo u receptu po kojem sam radila.

Zato više nikad nisam došla na ideju da to pečem – kod nas se štrukli isključivo kuhaju.

Ne mogu se pohvaliti da često kuham štrukle. Radim 1-2 puta godišnje: ja ih ne jedem - pa nemam motivaciju  pripremati ih, ali, svi oko mene ih obožavaju, pa se potrudim povremeno ih napraviti. Kad ih radim, obavezno radim duplu mjeru (od 500 g brašna; radim 4 kore). A ako ima strpljenja i nadjeva - onda skupim sve one zadebljane dijelove koje sam odrezala s četiri razvučene kore – pa to malo premijesim (iako izgleda «žilavo»), malo razvaljam, namažem uljem, ostavim da odstoji – i onda razvučem još jednu koru – i radim još jednu turu štrukli; ali to radim samo ako sam jako dobro raspoložena; inače ti odrezani zadebljani komadi završe u smeću.

U mojoj obitelji štrukli se tradicionalno prelijevaju rastopljenim družđicama, tako je moja baka uvijek radila. No, ja zadnjih godina češće upotrebljavam krušne mrvice (verzija s puno masnoće, a malo mrvica).

Tijesto

250 g glatkog brašna

1 jaje

1 žlica ulja

1 žlica octa

prstohvat soli

oko 150 ml mlake vode

+

ulje za premazivanje

Nadjev

oko 400 g svježeg sira

1 jaje

2-3 žlice kiselog vrhnja

sol, šećer

Preljev

krušne mrvice

ulje

Za tijesto, u posudu stavite sve sastojke i postupno dodavajte vodu, količina vode ovisi o kvaliteti brašna (koliko je sitno mljeveno). Zamijesite glatko tijesto, mijesite ga oko 5 min.

(«Tradicionalno» - u tijesto  se stavlja jaje: ja zaobilazim tradiciju kad nemam jaja; i ovo tijesto na fotografijama rađeno je bez jaja; naravno, onda je potrebno više vode. Doma sam imala samo jedno jedino jaje koje sam stavila u nadjev.)

Tijesto podijelite na dva dijela.

Na lagano pobrašnjenom stolnjaku valjkom razvaljajte jedan komad tijesta (u  mali pravokutnik ili krug promjera 15-20 cm) i s gornje strane ga tanko premažite uljem. Ostavite tijesto da odstoji 15ak min.

Tijesto počnite razvlačiti od sredine, provucite ruke (dlanove, nadlanice, po potrebi i podlaktice) pod tijesto i lagano ga vucite. Zatim strpljivo, lagano i pažljivo nastavite vući krajeve tijesta u svim smjerovima  (najbolje hodajući oko stola, ako možete; ja nemam taj luksuz). 

Razvučena kora treba biti tanka kao papir, tj. prozirna. Od jednog komada tijesta možete razvući četvrtastu koru dimenzija, oko 50 cm x 80 cm, a ako ste spretni, može biti i veća.

Zadebljane krajeve tijesta odrežite oštrim nožem. Razvučenu koru ostavite da se suši oko 5 min.

(Ako kora ima par manjih rupica, nema veze. A ako se dogodi da kora jako popuca, jednostavno ponovno sve zamijesite i oblikujte tijesto u kuglu, tijesto će izgledati pomalo žilavo, ali stanjite ga valjkom u krug promjera 10ak cm, premažite uljem i ostavite da odstoji – i onda ga ponovno krenite razvlačiti.)

Pomiješajte sve sastojke za nadjev da dobijete glatku smjesu.

Možete staviti više šećera ili soli, ovisno o tome želite li slatke ili slane štrukle.

U mojoj obitelji tradicionalno se rade bljutavo-neutralni štrukli – niti su slatki, niti su slani – meni to, blago rečeno, ništa ne valja, ali svi oko mene se ubijaju u tome pa im zato pripremam tu neutralnu verziju. Probala sam napraviti slatku verziju – ta varijanta se mojim ukućanima nije svidjela, a ni slana nije prošla puno bolje: neutralno-bljutava varijanta je (iz meni neshvatljivih razloga) jednostavno najpopularnija.

Na razvučenu koru rasporedite nadjev: možete ga staviti na cijelu koru, ili samo na polovicu. Najbolje  je nadjev razbacati u hrpice pa ga lagano razmazati žlicom, pazite da tijekom razmazivanja nadjeva ne poderete koru.

Kad ste na tijesto rasporedili nadjev, namotajte ga pomoću stolnjaka: odižite tkaninu ispod tijesta da se ono «kotrlja», tj. prebacuje preko nadjeva.

Pobrašnjenom drškom kuhače «oblikujte» štrukle, tj. pritisnite drškom narolanu savijaču da oblikujete jastučiće.

Na mjestu gdje se tijesto slijepilo kad ste ga «pritisnuli»  kuhačom, prerežite rubom tanjura – da dobijete četvrtaste oblike (štrukle).

Najbolje je da već imate zakuhanu vodu da štrukle odmah kad ih narežete, možete staviti u lonac; jer ako narezani jastučići stoje na stolu mogu se zalijepiti za podlogu, mogu se "rastvarati", itd. 

  

U loncu zakuhajte vodu, posolite ju i odmah dodajte izrezane štrukle. Pazite da se ne zalijepe za dno lonca, lagano prođite kuhačom po dnu.

Kad voda ponovno zakuha, smanjite temperaturu na najslabiju i kuhajte štrukle 10ak min.

Kuhane štrukle izvadite rupičastom žlicom.

Na opisani način napravite štrukle i od drugog dijela tijesta.

Na zagrijanom ulju popržite krušne mrvice i poslužite ih sa štruklima.

U mojoj obitelji je običaj da se sasvim malo mrvica poprži u većoj količini masnoće, tj. mrvice plivaju  u tekućoj masnoći i kuhane štrukle se time prelijavaju.

Druga mogućnost je da na manje masnoće popržite veću količinu mrvica – pa ćete imati potpuno suhe popržene mrvice kojima trebate posipati štrukle (ta varijanta nije popularna u mojoj obitelji pa ja tako ne radim).

Medeni pužići, savijača i sir

Medeni pužići s dunjama

S obzirom na to koliko radim «medene pužiće» netko bi mogao pomisliti da obožavam slatko dizano tijesto. Ali ja sam ipak i dalje vjerna slanom dizanom tijestu, a slatko se nađe na repertoaru, tako, malo za promjenu…

Nakon što sam u časopisu Lisa: Čarolija okusa otkrila recept za varijantu s jagodama, uslijedile su samo meni svojstvene varijacije na temu pužića: s lubenicom, pa s rabarbarom, pa onda sa šljivama, pa s bazginim bobicama, a onda s bananama, ali i malinama.

Na red su došle i izdinstane dunje:)

Imam u planu napraviti i varijantu s izdinstanim jabukama, ali još nisu došle na red.

Kao i uvijek, upotrijebila sam Dr Oetker želirni šećer (pakiran je u paket od 500 g). Nisam gledala ima li u zagrebačkom trgovinama još kakvog želirnog šećera.

U prijašnjim receptima za ove «pužiće» pisala sam o «šećeru za želiranje»: to je smjesa za želiranje kojoj je već dodan šećer, koristi se za brzo ukuhavanje voća, tj. kuhanje pekmeza i želea. Postoji i «mješavina za želiranje» kojoj nije dodan šećer… - nisam sigurna u kojim omjerima bi trebalo kombinirati tu mješavinu i dodavanje šećera kristala.

Ako nemate mješavinu želirnog šećera, nego samo smjesu za želiranje bez šećera: najbolje bi bilo da u posudi dobro promiješate 500 g šećera kristala i taj paketić od (otprilike) 25 g smjese za želiranje – i onda upotrijebite 8 žlica te smjese  kao želirni šećer za ukuhavanje voća; ostatak pripremljene smjese možete spremiti u posudu s poklopcem ili u plastičnu vrećicu  i buduće upotrebljavati ili za kuhanje pekmeza/želea ili ovakve pužiće.

Nadjev
450 «pirea» od dunja (dunje dinstane dok se raskaše)
8 žlica želirnog šećera za ukuhavanje voća (npr. Dr Oetker)
40 g margarina/maslaca, narezanog na komadiće
pola čajne žlice cimeta

Tijesto
500 g glatkog brašna
1 suhi kvasac: 7 g (ili pola kocke svježeg: 15ak g)
prstohvat soli
250 ml mlakog mlijeka
80 g margarina
50 g svijetlog meda

Što se pirea od dunja tiče, dunje treba dobro oprati, obrisati i naribati (na ribež za jabuke). Ne trebate ih guliti (možete ako su zelene, ili kao ih baš hoćete guliti).

Kad dinstam dunje, uvijek dinstam veću količinu, pa to onda zamrzavam u manjim porcijama i odmrzavam po potrebi. Zato nisam u stanju reći koliko dunja je potrebno naribati – kako biste na kraju, kad ih izdinstate, dobili ukupno 450 g «pirea».

Kod mene je stvar još kompliciranija, jer su dunje iz našeg vrta trule iznutra.

Još prije par godina napala ih je neka bolest i one iznutra počnu trunuti još dok su kompletno zelene. Kako dunje sve više postaju žute, ta trulež postane vidljiva izvana - a iznutra su onda već praktički kompletno trule. Zato, kad pripremam dunje za kolač i sl. obično sam «prisiljena» izrezati oko 2/3 truleži iz svake dunje da bi mi ostala samo oko 1/3 «zdravog mesa». Baš sam nedavno «mjerila» koliko dunja će mi biti potrebno za kolač: u kuhinju sam donijela preko 3 kg dunja, kad sam ih očistila i izrezuckala svu trulež - imala sam tek nešto više od 1 kg «zdravog mesa»:(

Ako imate zdrave dunje uzmite oko 700 g, pa ih izdinstajte, valjda će na kraju biti 450 g pirea (a ako ga i ima manje, nije problem, u "pužićima" se neće primijetiti «manjak» nadjeva).

Ili možete uzeti oko 1 kg dunja, naribati ih i izdinstati. Onda 450 g smjese uzmite za ove pužiće, a ono što vam ostane možete zamrznuti, upotrijebiti kao namaz za palačinke (na istu foru kao i izdinstane jabuke)...

Dakle, u odgovarajući lonac stavite (neoguljene) naribane dunje, malo vode i malo šećera (možete dodati i komadić maslaca, ali ja ga ne stavljam). Kuhajte na laganoj vatri da se dunje raskaše/raspadnu. Po potrebi dodajte još šećera ili ih samo lagano podlijevajte vodom, miješajte, pazite da smjesa ne zagori.

Dodavanje šećera ovisi o tome kako sladak pire želite. U ovom slučaju, budući da se pireu kasnije dodaje još i želirni šećer, nije potrebno puno šećera.

Ne trebate dodavati puno vode, tek toliko da smjesa ne zagori. Pred kraj, smjesa treba biti čvrsta, tj. tekućina treba ispariti, često miješajte da ne zagori.

Kuhana smjesa bi trebala biti poprilično čvrsta: da kuhača može stajati u njoj. Raskašenu kuhanu smjesu ostavite da se ohladi.

Od navedenih sastojaka zamijesite tijesto, pokrijte ga i ostavite na toplom 20 min. Zatim ga premijesite na pobrašnjenoj podlozi pa ga opet vratite u posudu, pokrijte i ostavite na toplom oko 40 min.

Okrugli lim promjera oko 26-30 cm obložite papirom za pečenje.

Dignuto tijesto razvaljajte na pobrašnjenoj podlozi u pravokutnik veličine oko 60 cm x 35 cm.

Ohlađeni pire dobro pomiješajte sa želirnim šećerom i cimetom. Ravnomjerno ga razmažite po tijestu te po njemu rasporedite i listiće maslaca.

Tijesto narolajte počevši s duže strane. Dobivenu «roladu» narežite na 10ak jednakih komada (ovaj put sam narezala 15 komada).

Narezane «pužiće» složite u lim, prerezana strana okrenuta je prema gore, odnosno dolje.

Pužiće stavite u pećnicu zagrijanu na 180° C i pecite oko 40 min. Ako pužići odozgo prebrzo potamne, pokrijte ih aluminijskom folijom.

Pečene pužiće ostavite da se ohlade.

:)

Savijača od dunja

Nemam nikakav poseban recept za savijaču s dunjama. Ovaj recept je jedan od onih koji se prenose usmenom predajom, ionako se nema što zapisivati jer su sastojci odokativni i malo ih ima, a postupak nije kompliciran (pogotovo ako koristite kupovne kore).

Dakle, sastojci su svedeni na minimum minimuma: naribane dunje, šećer, cimet (možete dodati i vanilin šećer, ja ga ne upotrebljavam), te nešto za «upijanje soka» (ja najčešće koristim pšenični griz ili krušne mrvice; netko upotrebljava npr. mljevene kekse - ali meni ja ta verzija «komplicirana»: em trebam imati kekse doma, em ih trebam još i mljeti:(

Netko dodaje i grožđice i mljevene orahe/lješnjake ( ja to nikad ne upotrebljavam).

Isti ovaj «recept» može se primijeniti za izradu Savijače od jabuka:)

Nisam ljubitelj ovakvih slatkih savijača, ja biram slane, sa sirom:) Zato, kad je riječ o tim slatkim savijačama, kojima se ne veselim, neda mi se razvlačiti kore, nego upotrijebim kupovne. Ove jeseni 5-6 puta radila sam savijaču od dunja i to s kupovnim korama (nekoliko puta radila sam ju i s jabukama - opet s kupovnim korama), ali jednom prilikom, nisam imala drugog posla, zapravo, nisam doma imala kore, pa sam ih «morala» napraviti sama.

Ne smatram se stručnjakom za razvlačenje kora, samouka sam (nitko u mojoj obitelji ne zna razvlačiti kore), ali tijekom posljednjih par godina stekla sam podosta iskustva i zadovoljna sam svojim rezultatima.

Nadjev
oko 1,5 kg dunja (ili više)
šećer
cimet
pšenični griz ili krušne mrvice

Vučene kore
oko 250 g glatkog brašna
2 žlice biljnog ulja
1 žlica octa
prstohvat soli
+
biljno ulje za premazivanje

…ili jednostavno upotrijebite pakovanje kupovnih vučenih kora i ignorirajte upute o razvlačenju kora:)

Za nadjev, dunje ogulite i naribajte na ribež za jabuke.

Za tijesto, u posudu stavite sve sastojke i postupno dodavajte vodu, količina vode ovisi o kvaliteti brašna (koliko je sitno mljeveno). Zamijesite glatko tijesto, mijesite ga oko 5 min. Podijelite ga na dva dijela i od svakog oblikujte kuglu.

Kugle premažite uljem sa svih strana i stavite ih na tanjur. Pokrijte ih nekom zagrijanom posudom (zimi ju ugrijem na radijatoru:) i ostavite 20ak min. na sobnoj temperaturi.

Zatim, na lagano pobrašnjenom stolnjaku valjkom razvaljajte svaku kuglu u krug promjera 10-15 cm i s gornje strane ga tanko premažite uljem. Ostavite tijesto da odstoji 20ak min.

Tijesto počnite razvlačiti od sredine, provucite ruke (dlanove, nadlanice, po potrebi i podlaktice) pod tijesto i lagano ga vucite. Zatim strpljivo, lagano i pažljivo nastavite vući krajeve tijesta u svim smjerovima.

Tijesto treba razvlačiti postupno, nikako u samo jednom smjeru.

Ako se dogodi da kora tijekom razvlačenja jako popuca, najbolje da počnete ispočetka: jednostavno sve tijesto skupite na hrpu i ponovno sve zamijesite, oblikujte u kuglu, tijesto će izgledati pomalo žilavo, ali nema veze, stanjite ga valjkom u krug promjera 10ak cm, premažite uljem i ostavite da odstoji – i onda ga ponovno krenite razvlačiti.

Razvučena kora treba biti tanka kao papir, tj. prozirna, da se preko nje vodi stolnjak.

Ako kora ima par manjih rupica, nema veze, to se na pečenoj savijači ionako neće vidjeti.

Odrežite zadebljane krajeve.

Razvučenu koru možete ostaviti par minuta da se suši.

Premažite ju ili otopljenim ohlađenim maslacem ili uljem i onda ju nadjenite nadjevom (polovica naribanih dunja, šećer, cimet, krušne mrvice).

Naravno, ovo bi bolje izgledalo da koru nisam razvlačila na zgužvanom stolnjaku, ali eto...

Neki običavaju rasporediti nadjev na dio razvučene kore, u mojoj obitelji je praksa da nadjev ide na cijelu koru, pa se i ja toga držim.

Savijaču narolajte pomoću stolnjaka, slijepite krajeve tijesta, odrežite višak. Savijaču prebacite u namašteni lim (mjesto spoja okrenite prema dolje).

Na isti način napravite i drugu savijaču (i nadjenite ju ostatkom dunja,...).

Savijače odozgo premažite rastopljenim ohlađenim maslacem ili kiselim vrhnjem. Stavite ih u pećnicu zagrijanu na 200 stupnjeva i pecite 40ak min.

Pečene savijače ostavite da se ohlade.

:)

Sir od dunja (tzv. kitnkez)

Baš sam prije par tjedana negdje u nekakvom komentaru pisala da ne volim sir od dunja i nikad nisam došla na ideju da ga napravim. I onda, par dana nakon toga i dalje mi je bilo jasno da ne volim sir od dunja, ali došla sam na ideju da ga napravim. Moja mama voli sir od dunja, ali neda joj se to raditi.

Pa zar nije logično da ga onda, od nas dvije, ide raditi ona koja ga niti voli jesti, a niti je ikad sama došla na ideju da ga napravi? :DDD

Znam princip izrade, posvuda se mogu naći recepte, a zapravo su svi isti, jer zna se što je «sir od dunja».

Bit je u tome da dunje treba skuhati da se praktički raspadnu, onda ih ocijediti, pasirati, vagati, dodati im šećer i limunov sok i onda to sve kuhati, pa «oblikovati» i sušiti.

Među receptima koje sam proučavala ima nekih razlika u omjeru šećera i limunovg soka koji se dodaju ispasiranim dunjama.

Obično se dodaje onoliko šećera koliko ima ispasiranih dunja. Ipak, u jednom receptu s Coolinarike (bez brige, znam da nije sve s Coolinarike ni dobro, ni točno, ni kvalitetno…, ali…) na 1250 g ispasiranih dunja ide 1000 g šećera.

Što se mene tiče ja bih na 1250 g dunja stavila 1250 g šećera i dobro, ali, moja mama je prošle godine radila sir prema tom omjeru i sa svakim zalogajem sira konstatirala je da je to preslatko. Iako, to što je sir bio «presladak», uopće joj nije smetalo da ga slisti (ja sam davno ustanovila da ne volim taj sir, pa mi se ni taj mamin nije sviđao i nisam ga jela; a ne sviđa mi se ni ovaj moj).

U većini recepata dunje se operu pa se kuhaju cijele. U mojem slučaju to nije dolazilo u obzir: gore (kod «pužića) sam već napomenula da su dunje iz našeg vrta trule iznutra.

Zato sam ja dunje oprala i onda sam ih rezuckala na komade, kako bih izrezala svu trulež.

Onda sam ih tako narezane kuhala da se raspadaju. Kuhane dunje sam ispasirala i onda sam ih vagala. Imala sam 1750 g smjese. To sam stavila u lonac zajedno s 1600 g šećera (to je bila moja «odokativna» varijanta recepta s manje šećera) i sokom jednog i pol limuna.

A jesmo profitirali što sam stavila 150 g šećera «manje»!

I onda sam to stavila kuhati. Ajmeeeeeeeeeeeee, to se kuhalo i kuhalo i nikad gotovo. Kuhala sam to sat i pol, a to stalno relativno «tekuće». To bi se trebalo zgusnuti da kuhača praktički stoji u tome, tj. da se smjesa razmakne kad se kuhačom prođe po dnu, i da se odvaja od kuhače. Ali moja smjesa nikako da dosegne taj stupanj čvrstoće.

Pred «kraj» (barem sam se ja nadala da će uskoro biti kraj, tj. da će smjesa «postati» dovoljno čvrsta) prskanje je predstavljalo veliki problem. Pa sam smanjila temperaturu na najnižu, pa mi se onda činilo da se to uopće ne kuha, pa sam ju pojačala, pa je opet počelo prskati – i tako sam se igrala s tom temperaturom neko vrijeme. Kad sam zaključila - ne da je smjesa dovoljno čvrsta, nego da to kuham skoro dva sata i da mi je dosta – ja sam to maknula sa štednjaka. Što se čvrstoće tiče, kuhača je donekle stajala u tome, i vidjelo se dno kad sam kuhačom povukla po njemu, ali smjesa nije u potpunosti «otpadala» s kuhače. Ali meni je jednostavno već bilo dosta kuhanja.

Dio smjese razmazala sam u nauljeni lim, na debljinu 6-8 mm (trebalo je svugdje biti 5 mm, ali to baš nije funkcioniralo). Drugi dio smjese rasporedila sam u lagano nauljene «kalupiće» (ako se to tako može nazvati).

Mala digresija: nikad nisam kupila kalupe za tzv. praline, jer meni se neda raditi takve «pralinaste» stvarčice. Gledala sam neke recepte za praline, obično je potrebno veća količina tamne (iliti skupe) čokolade i onda još to čak treba kuhati na pari (a baš mi se da!) i na kraju (u najboljem slučaju) dobijem 30ak majušnih pralinica koje će najvjerojatnije biti smazane za 10ak min. Zato, kad mi trebaju «praline», kupim ih.

A i ti majušni (silikonski) kalupići su stvarno slučaj za sebe: gledam jedan podložak sa 6 majušnih rupica – 50 kn, ako namjeravam raditi praline, valjda će ih biti 30ak, koliko bi mi tih podložaka s po 6 rupa trebalo, tj. koliko bi me to «veselje izrade pralina» koštalo??? Ili drugim riječima: koliko kila pralina mogu kupiti za te novce?

Dakle, nemam kalupe za praline, ali imam «plastificirane podloške» iz kupovnih npr. Kraševih bombonijera. Ne znam kako bih to nazvala, to zapravo nije plastificirano, ali nije ni papirnato. Ako ste vidjeli Kraševu, ili Kanditovu itd. bombonijeru, znate da su čokoladne pralinice brižljivo «utisnute» u odgovarajuće udubine. Zna li netko kako se ti «podlošci» zovu?

Sad čitam svoj opis toga, tako sam to blesavo objasnila, da ne znam bih li ja, da negdje pročitam takav opis, skužila na što se misli.

Nekad sam ljeti zamrzavala vodu u tim «podlošcima iz kutija bombonijera» pa sam imala kocke leda «neobičnih» oblika (znam da se danas mogu kupiti svakakve posudice za led, ali eto…:)

No, nije bitno, svatko može staviti smjesu od dunja kamo god hoće.

I onda se moj sir sušio 30ak sati, na sobnoj temperaturi.

Čini mi se da nisam dosta kuhala smjesu.

Nakon tih 30ak sati sušenja, odlučila sam izvaditi «sir» iz kalupa (od spomenutih bombonijera) - to je bilo jako ljepljivo i gnjecavo.

Ali kad sam počela, onda sam i nastavila to vaditi, jer nije mi se dalo opet sutradan baviti se vađenjem toga.

Onu smjesu koju sam razmazala u lim, namjeravala sam izrezati kalupima za suhe kolače. I izrezala sam ju, ali jako se lijepila za metalne kalupe. Prije rezanja, kalupe sam pokušala nauljiti, pokušala sam ih umakati u vodu, pokušala sam ih čak posipati šećerom prije rezanja – ali od toga svega nije bilo koristi, smjesa je bila nevjerojatno ljepljiva. Ali ja se nisam dala smesti, nastavila sam to rezuckati: nakon svakog rezanja kalup sam obrisala papirnatim ubrusom.

Što se onih komadićaka, koji su ostajali prilikom izrezivanja oblika, tiče, prvotno nisam imala u planu ništa napraviti od toga. Namjeravala sam ih ostaviti da se osuše pa će ih mama smazati (njoj nije bitno kakvi su oblici). Ali kad sam vidjela koliko je to sve gnjecavo i ljepljivo skupila sam smjesu i od nje oblikovala kuglice. Naravno, to se lijepilo za ruke, ali nisam se dala smesti. Kuglice sam uvaljala u kristal šećer.

Par kolačića iliti komadića sira:) uvaljala sam u kokos. Jednom sam na tv vidjela da se komadići kitnkeza mogu uvaljati u kokos, i meni se ta ideja svidjela jer volim kokos. Ali, mene nije oduševio okus toga: kokos se zapravo niti ne osjeća, pa sam odustala od toga. A i moja mama je zadnjih godinu-dvije počela nešto izmišljati da joj kokos više nije fin, pa kako će uglavnom ona jesti taj sir, čemu da ga uopće uvaljam u kokos.

Je li normalno da nakon 30ak sati sušenja smjesa bude tako gnjecava da se od nje bez problema mogu oblikovati kuglice?

A i boja mi je nekako sumnjiva. Istina, moj sir nije baš ovako kričavo crven kao na ovim fotkama ali definitivno ima narančastocrvenkastu boju. Kad je moja mama prošle godine radila taj sir, bio je smeđ, i to praktički tamnosmeđ. Bi li sir bio tamniji da sam ga duže kuhala?

No, to može ovisiti i o količini koja se priprema. Ja ne kuham pekmeze, ali promatrala sam kad mama kuha pekmez: ako kuha manju količinu voća, onda je pekmez nekako taman, a ako kuha veću količinu, onda je nekako svjetliji (barem sam ja stekla takav dojam).

No dobro. Sir se sad već par tjedana suši na ormaru. Sada je poprilično čvrst. Na dodir je pomalo ljepljiv, ali nije gnjecav.

Mami se sviđa (i bolje joj je:)

Kisačke kifle

Volim ovakva tijesta pa nisam mogla zaobići recept za ove neobične kifle. Recept je s Coolinarike. Obično radim pola mjere i zato ovdje navodim tu "prepolovljenu varijantu", ako vam je malo, samo poduplajte sve sastojke.

Tijesto
500 g glatkog brašna
100 ml mlake vode
oko 250 ml toplog mlijeka
1 suhi kvasac (7 g)
+
60 g mekanog margarina
50 g masti
sol

Premaz
1 jaje (može i samo bjelanjak ili žumanjak razmućen s malo mlijeka ili vode)
sezam, kim,…

Od brašna, kvasca, mlijeka i vode zamijesite glatko tijesto. Odmah ga podijelite na dva dijela i svaki dio razvaljajte u krug veličine tanjura.

Svaki krug obilno premažite polovicom smjese masti izmiksane s margarinom i malo soli.

Tako premazano tijesto ostavite da stoji 60-90 min.

Pobrašnite stolnjak pa jedan krug tijesta rukama razvucite u što tanju, tj. što veću (četvrtastu) koru.

Razvučenu koru narolajte kao «savijaču». Nožem režite komade dužine oko 5 cm i redajte ih u lim obložen papirom za pečenje.

Na isti način postupite i s drugim dijelom tijesta.

Tako složene «kifle» ostavite da odstoje oko pola sata (na sobnoj temperaturi). Zatim ih premažite umućenim jajetom i posipajte solju, sezamom, kimom…

Stavite ih u pećnicu zagrijanu na 200 stupnjeva i pecite da porumene.

Maslenica by Mediha

Ja sam zagrebačko dijete. Za pretpostaviti bi bilo da sam gradsko dijete: odrasla sam na selu, 20ak km od Zagreba. 20 km nije puno, ali moje selo i Zagreb su dva različita svijeta.
U osnovnu školu išla sam na selu. Onda sam krenula u srednju školu, praktički u centru Zagreba. I onda su postale vidljive razlike između mene, seoskog djeteta, i "prave" gradske djece.
Jedna moja poznanica imala je problema kad je krenula u Zagreb u školu, njezini kolege iz razreda su ju omalovažavali zato što je živjela na selu: roktali su za njom, mukali, provocirali ju oslanjajući se na stereotipe o selu koje su im usadili njihovi roditelji.
Ja sam imala sreću da me nitko nije nikad vrijeđao, barem koliko ja znam (možda su me vrijeđali iza mojih leđa?).

Jedna strana moje obitelji je iz Prigorja, a druga strana iz Moslavine (i u tragovima iz Zagorja). Nemam nikakvih rodbinskih veza ni u kojem drugom dijelu Hrvatske (a ni u ostatku svijeta). Gastronomija moje obitelji uvjetovana je životom u Prigorju.
A ja obožavam jela potpuno netipična za svoj kraj: slane (masne, lisnate) pite od vučenih kora i mliječnih proizvoda. Te pite definitivno nisu karakteristične za kraj u kojem živim; za moj kraj karakteristično je ono što se zove štrudla tj. savijača od sira, i to slatka (slanu rade samo izrodi poput mene: )))
Kad radim tu našu štrudlu od sira, sebi smotam jednu slanu, a ostale moram napraviti slatke jer nitko u mojoj obitelji ne dijeli moje oduševljenje za slanu štrudlu (ne moram se bojati da će mi ju netko pojesti). Naravno, ta naša slana savijača je drugačija od slanih pita kakve volim, nije jako masna, nije ni lisnata...

Budući da nitko u mojoj obitelji ne zna raditi takve slane pite, ja sam se sama učila kako da ih radim. Eksperimentirala sam i sa sirnicama i zeljanicama i krumpirušama i maslenicama…

I svaki put sam uživala u finalnom proizvodu netipičnom za svoj kraj: )

Prekapajući po Internetu i po kuharicama našla sam 10ak potpuno različitih recepata sa maslenicu. Nisam ih (još) sve isprobala, ali možda, jednom…
Ovo je varijanta koja mi se, za sada, najviše sviđa. U zadnje vrijeme pomalo sam odustala od isprobavanja različitih recepata za maslenicu i vjerna sam ovom Medihinom receptu.

Mediha, tebi i tvojoj mami hvala na odličnom receptu: )

Burek by mamamaja

koje je pokrenula mamajac s bloga Cooks and bakes se nastavljaju. U svibnju 2009. trebalo je isprobati

Burek

Sastojci
500 g brašna
sol
voda
ulje i mast u omjeru 1:1
sir (+sol)


Zamijesite tijesto od brašna, vode i soli.
Podijelite tijesto na 5 kugli. Svaku kuglu razvaljajte u krug promjera 15ak cm.

U odgovarajuću posudu (u koju stanu razvaljani krugovi tijesta) stavite mješavinu ulja i masti u odnosu 1:1 i u nju potopite sve razvaljane krugove tijesta.
Ostavite da odstoje oko pola sata.

Nakon toga razvaljane krugove jedan po jedan vadite iz masnoće i stavljajte na radnu površinu.

Rukama razvucite tijesto. Krajeve razvucite podižući ih u vis.

Po razvučenoj kori posipajte sir i preklopite sve krajeve preko sredine. Koru odložite sa strane. Zatim razvucite iduću koru, posipajte ju sirom i na sredinu stavite prvu preklopljenu koru, preko nje preklopite krajeve razvučene kore.

Isti postupak ponoviti s ostale 3 kore.

Tako pripremljene kore prebacite u posudu za pečenje. Pecite na 200 stupnjeva da dobije zlatnu boju.

Obožavam ovakve tipove slanih pita pa već imam iskustva s njima. Ipak, takve stvari ne radim baš često jer kod mene nisu oduševljeni «slanim pitama» pa ih uglavnom samo ja jedem (što meni ne pada teško jer ih obožavam:) Moja obitelj je iz Prigorja (okolica Zagreba), za naš kraj nisu karakteristične pite poput bureka, ali kod nas tradiciju imaju savijače, tj. štrudle od vučenog tijesta i kuhani štrukli. Najpopularnija je naravno savijača od jabuka. Ali ne zaostaje ni savijača od sira – ali sa slatkim nadjevom od sira.
Moja baka uvijek je radila slatku savijaču od sira, a ja se još dan danas ne uspijevam načuditi tim savijačama u kojima se u sir stavlja šećer, a ne sol. Dok sam bila jako mala tolerirala sam bakinu slatku savijaču, ali nisam ju baš previše obožavala. A onda sam, kad sam imala oko 8 godina, negdje slučajno jela nešto, ne znam je li to bila nekakva slana savijača sa sirom, ili sirnica (ili ono što u Zg. zovu burek sa sirom:), ali u glavnom, nadjev od sira bio je slan. I to mi se tako svidjelo da mi više nikad nije palo na pamet jesti slatku savijaču od sira. I otada je baka uvijek za mene jedan list tijesta radila sa slanim nadjevom od sira, a sve druge je radila slatke. I nisam se morala bojati da će mi netko pojesti tu moju slanu savijaču, jer nitko nije dijelio moje oduševljenje slanom štrudlom od sira.

Obožavam slani nadjev od sira. Ali samo od sira. Postoji i varijanta u kojoj se u nadjev dodaju naribane tikvice, to je nešto kao bućnica sa sirom – ali to nikad nisam voljela. Po mojoj logici u taj nadjev od sira i tikvica trebala bi se stavljati sol. Ali ne u mojoj obitelji! U mojoj obitelji se u bućnicu sa sirom stavlja šećer! To nikad nisam uspjela shvatiti.

Spomenula sam da su u mojem kraju rade savijače (štrudle) od vučenog tijesta, ali ne mojoj obitelji! U mojoj obitelji to tijesto nije «vučeno», nego jednostavno «razvaljano». Moja baka nikad nije razvlačila tijesto kad je radila savijaču (ili štrukle). Ona je tijesto jednostavno razvaljala valjkom, koliko se dalo, i to je bilo to. Tijesto je, naravno, bilo debelo, ali to je u mojoj obitelji praktički tradicija.
Kad sam prvi put negdje u časopisu ili kuharici vidjela razvučenu koru, tanku kao papir, koja visi preko rubova stola… to me oduševilo. Iako, nisam imala pojma što je to, ni kako to napraviti. Onda sam malo istraživala i nalazila recepte za npr. štrudlu od jabuka, štrukle itd. U tim receptima tijesto se pripremalo kao što ga radi moja baka – sve do one točke u kojoj je u spomenutim receptima pisalo da koru treba premazati uljem i onda razvući da bude prozirna (tu prestaje svaka sličnost s bakinim tijestom, jer kao što sam rekla, moja baka i mama nikad nisu razvlačile kore za savijaču, samo su ih razvaljale valjkom).
Ali ja sam odlučila pod svaku cijenu uistinu razvući koru.

Ne znam kako to sve oko razvlačenja kore funkcionira u obiteljima u kojima pite poput bureka, sirnice itd. imaju tradiciju, tj. u obiteljima u kojima su stariji ženski članovi (bake, mame…) pravi maheri za razvlačenje kora. Moguće da mlađe članice obitelji osjećaju pritisak okoline kad trebaju razvlačiti kore, to je valjda, kao neki ispit za mlade domaćice. Možda takve mlade domaćice unaprijed osjećaju nervozu, osjećaju se nedorasle zadaći ili smatraju da neće zadovoljiti kriterije drugih članova obitelji.

U mojoj obitelji nitko nikad nije razvlačio kore i nitko ne zna to raditi, pa ja nikad nisam osjećala pritisak. Ja sam jednom zamijesila tijesto i odlučila razvući koru, pa što bude! Ako neće valjati, završit će u smeću.

Odabrala sam neki recept u kojem se kore premazuju uljem, pa onda odstoje i onda se razvlače. I sve je išlo prema planu. Pomalo sam to razvlačila i rezultat me na kraju oduševio! Bila sam naprosto oduševljena svojim korama! Mojim ukućanima koji su navikli na debele (bakine) kore, moje kore bile su jednako dobre; zapravo, nisu ni obraćali pažnju na to jesu li kore tanke ili debele, njima je to svejedno.
Ali meni se svidjelo to razvlačenje kora i otada ih uvijek razvlačim kad imam vremena. Ako nemam vremena, zadovoljim se kupovnim korama :(
Dobro da nemam zahtjevne ukućane kad su te kore u pitanju:)

Kad sam svladala te naše štrudle i štrukle, odvažila sam se i na izradu bureka, sirnica i sličnih pita koje nisu karakteristične za moj kraj. I volim ih raditi i uvijek im se vraćam:)

Nisam ja stručnjak za razvlačenje kora. Nikad mi to nitko nije pokazao, pa sam samouka, ali zadovoljna sam načinom na koji to radim. Iako, naravno, ne mogu se mjeriti s nekim tko je od bake i mame učio razvlačiti kore. Moje kore tu i tamo puknu, ima koja rupica. Ali ja ne dramim oko toga, što je tu je.

Takve pite od vučenih kora sa slanim nadjevom od sira mogla bih jesti svaki dan:)