(S)nježno...

Snijeg je odlučio padati i padati,a ja kao dijete koje stoji uz prozor na vrhovima prstiju gledam koliko ga je..
 sva ta silna bjelina uvijek iznova donese neki novi mir neku posebnu nježnost,baš onda kada se strahovi i brige pišu velikim slovom,kada se sve zasivi,dođe bjelina i razmekša sve,učini čišćim..

Neki dani su tihi poput ovoga snježnog danas,prepuštam se trenutku,onako kako znam i umijem,čini se da je nekada tako najbolje,nema druge,pusti sve...

Čim sunce zasja znam da ću živnuti potpuno,valjda će i brige proći,i sve strepnje i sav napor da se pokrenem iznutra i osjetim da sam živa..zima,se uvukla duboko u kosti,siječanj je  na izmaku uz veliki pozdrav veljači ..sunce će još malo..

dok gledam snijeg zagledam ove moje tek procvale rane žute narcise,bude me,priželjkujem proljeće,vrtim neku melodiju u glavi,snujem i prizivam samu sebe..(s)nježno onako kako i sam ovaj snijeg obgrli sve oko sebe.

Vrijeme za...

Vrijeme za...ugoditi sebi,u svakom smislu te riječi. 

Postoje oni dani i ono vrijeme kada vam se prilike poslože tako da ugodite sami sebi bez obzira na sve,u mome slučaju bez obzira na virozu koja me nikako ne pušta,na činjenicu da imam poslovnih obveza hrpu koje trebam nekako riješiti,bez obzira da je moj mozak naviknut na ugađanje svima,a posljednje mjesto ostavljam sebi..ali ipak dođe sve na svoje pa tako i ja stigoh kod sebe na red..

e sada,za ugoditi sebi ja  ne trebam puno,nego sitnice,ono što volim ,kao recimo..princez krofne

tko ne voli princeze???

volim prve jaglace sa tržnice,miris svježe tek skuhane kave,svoj mir i toplinu doma,one meni drage ljude kojima sam okružena ..

 volim činjenicu da mi za sreću treba tako malo,tu nema puno filozofije.

I dok pišem ovaj post,šćućurena sam ispod toplog prekrivača,neki dobar osjećaj je to dok slušam vani vjetar koji neumoljivo huči cijelo popodne,raduje me i ovaj moj blog i sve ono što vam želim podijeliti za ovo vrijeme dok me nije bilo,pisat ću vam o svemu,zapravo želim vam poručiti da  odvojite vrijeme za sebe,pa makar to bio kratki tren u danu,ali  potpuno vaš tren,uživajte u njemu, i u onome što vas veseli.

Ponovno tu...

Ni sama ne mogu vjerovati koliko je vremena prošlo od moga zadnjeg posta..dugo,zaista predugo,ali u međuvremenu desio mi se jednostavno život,posve zaokupljena nekako hvatam korak sama sa sobom kroz sve,handlam dan po dan,sakupljam pa puštam od sebe,ustajem i padam i sve tako dok ne proleti godina,i ne ne okreneš se evo nas u Novoj,nadamo se boljoj i potpuno vjerujući da je upravo ova baš  ona naša godina po svemu
.Kod nas je dom kao i uvijek ostao po starom,šarmantan i željan prigrliti svakoga u svojoj skromnosti i toplini,posebno u ove  prošle blagdanske dane.

.. za sreću  su dovoljne sitnice,ove moje male sitnice zasigurno donose osmjeh na lice,neka večera u krevetu,lijena predvečerja u toplom domu,dobro štivo u rukama ili nešto slatko na tanjuru..da sve me to čini sretnom.

i eto..ponovno tu,ponovno s vama..moram priznati da mi je trebalo vremena za povratak,a treba ,i vremena da se vratim u štos sa pisanjem i postovima,uhhh toliko mi je drago,ovo je post za probijanje leda,a onda nadam se čitamo se uskoro ponovno,
Hvala svima koji ste sve ovo vrijeme uz mene na ovaj ili onaj način,javljanjem i podrškom,pitanjem da li ću se vratiti i kada, dragi moji čitatelji dali ste mi do znanja koliko je ova moja Blue Hortensia bila inspirativna i zanimljiva svima vama pa i ovo vrijeme dok nije bilo novih postova,ne mogu vam dovoljno zahvaliti, to je istinski motiv da sam ponovno tu...